Biblioteka, zadnja priča u zbirci, osobito mi je bila potresna. Čuvarice prošlosti za neku tamo budućnost, knjige, mukotrpni sati prenošenja sebe na papir ili ekran tako lako gore. U raznim požarima koji su gorjeli u Sarajevu poseban je naglasak stavljen na plamen koji se digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom... Jer izgorjela je nečija kućna knjižnica.
Kako si u trineast mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.
Da ne bismo predugo ostali ulovljeni u zamku boli koju paljenje knjiga izaziva u svakome tko voli knjigu, Jergović nas ironično pomiče još dalje upućujući da od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.
Ljudski životi, knjige... sve postaje prah. Stvarni i prah civilizacije u svakome smislu. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.
Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah, zadnja je rečenica ove tragične i fascinantne zbirke priča.
 |
| U noći s 25. na 26. kolovoza 1992. zapaljena je sarajevska Vijećnica.Vatra je progutala 80% knjižnog fonda i danima se hranila raritetnim primjercima ljudskog znanja. |
Nema komentara:
Objavi komentar