Sve bi bilo drugačije da nema te vražje konačnosti, da nam nije samo određeno vrijeme na raspolaganju. Moglo bi se sve lijepo odgađati, sve ostavljati za neku neodređenu budućnost koje ima koliko ti srce poželi.
Ta prokleta odgovornost da moramo nešto učiniti sa svojim životom - to u čovjeku izaziva tjeskobu i tjera ga da o sebi misli kao o gubitniku koji trati poklonjeno vrijeme. Što ima loše u tome da je nečija životna misija tek promišljanje života, o kojem ne postoji nikakav dokaz? Zašto bi se sve moralo materijalizirati i podijeliti? Siguran je da su, primjerice, najljepši stihovi oni nikad ispisani, da su misli najtiših ljudi najglasnije. Ako je čovjek dovoljno nepretenciozan da zna da ništa njegovo neće promijeniti svijet, da riječima neće izazvati tekstonske pomake ni u čijem životu, zar nije šutnja najpošteniji mogući izbor?
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Osvijestio je taj osmijeh koji je počeo nositi. Nije se brinuo da će ga obvezati - osjećao je da dolazi iznutra, da mu se događa prirodno a ne zato što bi se želio svidjeti, ili zbog osjećaja obveze prema tuđem raspoloženju. Iako su razlozi za osmijeh u njemu još uvijek prigušeni, samo napola osviješteni, osjećao ih je i oslobađao, pa se osmijeh ustalio u njegovim očima izvirući na površinu kao životinjica koja je dulje vrijeme provela u mraku kartonske kutije pa se sad privikava na danje svjetlo. Možda bi najveća promjena koja mu se trebala dogoditi morala biti baš to - sklad između vanjskog i unutrašnjeg sebe, kojem je donekle uspio naći mjeru tek onih nekoliko studentskih godina, jedinih koje je proveo na svoj način. Sve ostalo vrijeme osjećao se velik i moćan iznutra, a malen i jadan izvana, ne mogavši sa sigurnošću odrediti što je od to dvoje privid a što činjenica. Ni za jedno se nije istinski borio, ni jedno istinski zastupao, što ne bi sebi zamjerao kad ne bi znao da mu je teorija itekako poznata, i da je uz omiljene filozofe spoznao onaj oblik ideološke svijesti u kojo, iako znamo da imamo posla s fikcijom, upravljamo realnošću kao da je fikcija stvarna. Sad mu se čini da napokon uspostavlja vezu sa simboličkim poretkom sebe i svoje osobne ideologije, i da osmijeh nosi upravo zbog toga.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što
osjećamo ide na naš životni konto - sve ostalo je fasada vidljiva
drugima, iza koje se događa naš pravi život.
Nema komentara:
Objavi komentar