Božo Belamarić 45-godišnji je profesor filozofije koji odlučuje početi iznova nakon dvadeset godina čamljenja u malograđaskoj primorskoj sredini i sterilnom braku. Taj "početak" omogućuje mu naslijeđeni novac pokojne štedljive majke, uzorne supruge i kućanice. Tim novcem odlučuje "kupiti" slobodu "bježeći" od Klare, štedljive supruge i uzorne kućanice. Bijeg nije isplaniran ni u jednome detalju jer su majčino i Klarino planiranje svega što ga se ticalo razvili kod njega odbojnost prema toj aktivnosti, redu, štedljivosti i egzistencijalnoj racionalnosti. Božo ne zna što hoće, nema, dakle, nikakav plan, zna samo da više ne želi biti Klarin muž i krivotvoritelj sebe.
Vrlo brzo Božo uviđa da je neimanje plana velik problem u novostečenoj slobodi jer opet radi isto što i proteklih dvadeset godina - analizira i "vrti" okolnosti koje su ga dovele do sadašnjeg Bože, bori se sa sobom i potencijalnim krivcima u glavi, ruje, kopa, svrdla i biva nesretan jer mu promiče "pravi život".
Trebat će mu vremena da se isprazni, da očisti svoj misaoni inventar od prošlosti. Čini se da će biti teže nego je mislio, ali uz malo koncentracije i upornosti novi dojmovi, nova iskustva i nove misli mogle bi uskoro izgurati stare mentalne navike. Trebalo bi se prisjetiti svih onih začetih misli koje je godinama odgađao za kasnije. Ili jednostavno malo pauzirati s mislima i posvetiti se stvarnosti. Evo, sad će ustati, pomokriti se, a onda će izaći na zrak i malo prošetati. To je već neki konkretan plan. Kratkoročan, doduše, ali plan.
Veliki umovi prošlih stoljeća koje je proučavao tijekom studija i njihove ideje sudaraju se u Božinoj glavi i tek okušanoj "nepodnošljivoj lakoći postojanja". Sloboda u kojoj se zatekao otpočetka ga guši kupovinom elementarnih potrepština (Božo je vlakom za Zagreb otputovao bez ičega) i protjecanjem vremena koje tu i tamo osvještava (jer nema sat). Shvaća da za "slobodu" mora žrtvovati sudjelovanje u određenim trenucima životne realnosti kakve imaju i svi drugi ljudi.
Već četrdeset i pet godina tijelo ga podsjeća da je mudrost gotovo nemoguća, da je naš um talac probavljanja i biologije, da ne možemo umaknuti pred činjenicom da imamo crijeva. Kako su samo naivni pokušaji epikurejske i stoičke filozofije da nas uvjeri kako možemo postići vlast nad tijelom i ne podlegnuti tjelesnosti!
Premda sam uvijek osjećala čitateljsko neprijateljstvo prema inertnim i introvertiranim likovima, zahvaljujući autoričinu majstorskom stilu i osjećaju za gradnju teksta, za Božu sam navijala do pred sam kraj. Usprkos ironičnom naslovu koji se prijeteći nadvijao nad Božinim pokušajima osmišljavanja novoga života sat po sat, usprkos čitateljskom iskustvu i intuiciji koji su mi govorili da neće to ići glatko, baš sam okretala stranice misleći "Ajde, Božo! Božo! Božo!"
E moj, Božo...
Izvrstan roman.
Nema komentara:
Objavi komentar