Jergovićeva zbirka kratkih priča predstavlja jedno zasebno pripovjedačko savršenstvo. Pa evo jedne priče koja me i nasmijala i skoro rasplakala. Poput žličice prebogatog okusa iz bosanskog lonca u kojem vrije i pjeni se, i obećava još, i ima svega....
HANUMICA (Hanumica je žensko ime turskoga porijekla. Značenje imena je: gospođica.)
Nikada je nije vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.
U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala može u toliko soba živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.
Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovoarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovo kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.
- A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim - spomenula je jednoga jutra.
On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:
- A gdje ćeš, jadna ne bila?
Izašao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valja pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući, više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.
Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, provirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.
Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka , onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.
Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: "Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!" To mu je tako zvučalo kao molitva.
Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispred prozora ponavljao da se orio bolnički krug: "Vrati mi se, hanumice moja!" Vidio ga je poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.
Nema komentara:
Objavi komentar