Zna se da sam obožavatelj srpskih filmova jer su duhoviti, provokativni, pametno sklopljeni bez podcjenjivanja gledatelja, angažirani. Čak i osrednji srpski film, poput ovoga (usprkos brojnim pohvalama), uglavnom je, i na moju veliku žalost, bolji od hrvatskih filmova. Pokušavam ne generalizirati, ali tako nekako stoje stvari.
Dakle, premda slovi za jedan od najvažnijih srpskih filmova devedesetih, ovaj me nije dotakao poput ostalih. Daleko od toga da je loš. Nipošto. Solidan i više od toga. Duhovit. Pomalo pretenciozan i s likovima koji me nisu osobito dotaknuli. Vrlo iritantna uloga Žarka Lauševića, tj. on ju je iritantno izveo.
Boom-92 je beogradska radiopostaja koja devedesetih u političkom ludilu i policijskoj državi pokušava biti glas i gorivo beogradskih zombija. Zombiji su mladi koje treba potaknuti na bunt. Osebujni voditelj Crni (Dragan Bjelogrlić) u noćnome programu provocira ljude kako bi ih probudio iz letargije i potaknuo građanski neposluh. U jeku nazovidemokratske predizborne kampanje za predsjedničke izbore njegov glas ipak zasmeta i glavni urednik na neko vrijeme ukida emisiju. Policija pazi na svaki korak Crnoga. Uspjeh kod mlade i divlje rokerice Lune i ljubavna veza s njom Crnome daje novi polet i bez velikog mozganja baca se u vatru. Priručno sklepanom radiopostajom smještenom u starome kombiju i dalje budi uspavane beogradske zombije vozeći se gradskim ulicama...
Zapravo je Crni bio okej, ali ostali su nekako promašili. Recimo, Anica Dobra. Premda je ova uloga kao stvorena za nju (divljakuša), bila mi je naporna. Ali opet, u zajedničkim scenama s Draganom Bjelogrlićem sjajno su se poklopili. Sve u svemu, drago mi je što sam gledala, ima izvrsnih trenutaka s dobrim forama, ali nemam želje za ponovnim gledanjem kao recimo Do koske i slične filmove.
Nema komentara:
Objavi komentar