Jan Wolkers, Rahatlokum/ Turks fruit

 

Genijalnost ovoga pripovjedača upoznat ćete samo ako ne odustanete od čitanja nakon prvih desetak stranica, čini mi se, namjerno uspostavljenog iritantnog diskursa. Sjajna provokacija čitatelja i izvrsno osmišljen tijek pripovijedanja.

Pripovjedač/ pripovjedno ja iznosi kroz mnoštvo slika tijek svoje veze s Olgom. Meni je najvažnije da sam shvatila, spoznala, uronila u njegovu ljubav. Kako je on nju volio! Da nisam došla do tog zaključka, ovaj bih roman smatrala plitkim štivom jednostavnog pripovjednog stila za one sklone literarnoj pornografiji koji se žele pohvaliti da čitaju knjige, ali su zapravo gladni konkretnih naziva pojedinih dijelova tijela i/ili možda očekuju kakvu novu ideju  povezanu sa seksom u nadi da će je jednom isprobati. Možda.
Strpljivi bivaju ubrzo nagrađeni jer roman ne sadržava samo puko redanje eksplicitnih opisa i slika, već Olgu upoznajemo iz svih perspektiva. Pred nama tekstualno raste žena-dijete, crvenokosi vamp, iskompleksirano biće koje je On obožavao. Pri tome, o sebi namjerno pripovijeda s ciničnim egoizmom prikazujući se toliko animalnim da nam brzo omrzne, a u zajedničkim scenama naglašen je naturalizam s modernim pristupom estetici ružnoće (opisi povraćenog sadržaja, raspadajućih životinja, često spominjanje uriniranja, fekalija i izlučevina općenito). Sve to shvatila sam samo kao literarnu igru kojom nas autor vodi prema onome što je želio izazvati kod nas - da i čitatelj zavoli Olgu. Razvije nježnost prema tom liku. Jer samo tako će moći shvatiti njega, negovu opsjednutost i patnju. Kad opisuje samo nju, potpuno fokusiran na svakodnevno istraživanje te žene, o sitnicama govori s posebnom toplinom. Jest da je ubrzo razbije nekom prostotom, ali učinak ne slabi.
Da, on nam je uglavnom grozan, ali njoj nas je u potpunosti približio. Do nove igre i novog prevrata...!!!

I ljudi moji, ovo nije erotski roman kako je uvredljivo okarakteriziran. Ovo te prodrma i ne možeš doći k sebi neko vrijeme. I film ću, vjerojatno pun seksa, doživjeti kao duboku i pustošeću dramu. Iskreno se nadam. Ne sumnjam u omiljenog redatelja i glumca. Ovo je čisti ljubavni roman naglašene dramatike i tragičnosti, protkan prigušenim referencama na džez glazbu, vrlo kvalitetno zamišljen i realiziran.


Prema romanu snimljen je istoimeni film u kojem, ponavljam, ne sumnjam da su Paul Verhoeven i Rutger Hauer pokazali svoje genijalnosti. Kao stvoreno za njih. Film je 1974. bio nominiran za Oscara i proglašen je najboljim nizozemskim filmom 20. stoljeća.