/...priča o osmom patuljku.../
I.
Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja...
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke...
II.
Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe, ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.
Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika -
- da važno je jedino ići.
Sjeti se, Snjeguljice,
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve
jedne te oči pamte
jedne te usne još vole
tvoj osmi patuljak
sa klupe za rezerve.
III.
/...i đavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.../
Prošla je kroz dva mraka
izmedju tri svjetiljke
onom istom ulicom gdje je
prvi put
srebreni prah zvijezda u njenoj kosi
napravio krug.
Nema više ljudi
samo životinje i samo biljke
nema sjevera i istoka
samo zapadni zapad
i najjužniji jug.
Bijelo i crno
trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne
medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda
i najednom nema dana
i noć ti se zgusne
a oči tropskog sunca
postaju sante leda.
Crno i bijelo
trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa
trenutak kad tijelo klovna
obješeno visi na žici
uvijek će se do raja ići preko čistilišta
i gubilišta
i đavolu je jednako potrebna pjesma
kao i ptici.
IV.
/...bijela krv.../
Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
koji leprša kroz moju krv
i koji bi tvoju zastavu
da digne do prvih zvijezda.
Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
koja je ostala zakopana
čitava dva osmijeha
poslije prvog mraka.
Kuda ću noćas sa ovim vriskom
koji je razoružao svice pa sada sjedim sam
bez kriške mjeseca i fenjera.
Stvarno kuda ću noćas...?
...A dovoljna je jedna mala svjetiljka
da raskrvarim samoću
da ućutka rijeku
i da umnoži mrak
i dovoljan je jedan pogled
da bi se rodila ljubav
i hiljade prošlih poljubaca
da se ugasi
i dovoljni smo sami sebi,
a opet nedovoljni
i još nedovoljniji.
Bar ti znaš, Snjeguljice,
jedna obična rijeka
u svakoj običnoj kapi
toliko je neobična sama sebi
da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
preko zuba od kamena
zna li ona uopšte taj put
kojim je milijardu puta prošla
i mora ponovo
i najponovije...
Treba vratiti nevraćeno
pa makar u kamenu bila voda
a u vodi kamen.
Bože, kuda ću noćas kad nisam ni zastava
ni svjetlost
ni vrisak
a u biti lepršam
svijetlim
i vrištim.
Još jedna molitva u kamenu:
Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
bijelu krv
bez rakije
i bez noža.
I samo zato, peta kolono moga srca,
večeras lupaj lakše
večeras pronađi ritam
uz koji se može igrati zatvorenih očiju
a da se ne strmoglavi.
Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?
V.
/...pjesma osmog patuljka.../
Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše
tamo gdje zvijezde ponekad čine
najljepšu pjesmu nebesa
tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom
još jedan osmijeh piše
tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa.
U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina
i malena kriška dinje
zaboravljena iz nekog soneta
i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina
polumrtav i polupijan
šaputanjem s onoga svijeta.
Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće
u kojoj patuljci umjesto princa
svoje princeze ljube
zaljubljeni u bol samoće
zaljubljeni u nemoguće
kao što kraljevi mogu biti
zaljubljeni u svoje lude.
U kosi je zaspao leptir
napola polomljenih krila
i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala
bio je bunar želja
i samrtna tišina je bila
i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala.
Možda smo morali poći prugom
koja se na nebu pruža
da bi što teže pali, da bi se riješili boja
u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža
poir toi mon amour i...
laku noć, pogrešna moja.
VI.
Poklanjam ti na komadu papira
osmijeh lutalice
i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar
i još upamti...
sve dok smo veliki kao zvijezde,
i sve dok smo mali kao mravi,
ne pripadamo nikom, osim ponekad sebi
a ti si, dušo, malo mrav
i malo zvijezda
pod ovom mutnom kupolom noći
i ne možeš da pobjegneš
sve dok ti iz očiju kaplje krv umjesto suza.
Znam:
bit će to što mora
jer ja ne držim prst na obaraču
niti sam našao riječi
i šaputanja koja bi dobila rat
i zato više nemam prava
na tvoju minijaturnu državu
na tvoju banana republiku
na tvoje kraljevstvo u kojem nema
ni kralja
ni kraljice
ni dvorske budale
ni tvoju geografiju
na deltu tvog krvotoka
na sićušne kapilare u tvom oku...
/...sve je sada samo dim
onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../
Zbogom, malena,
s neba padaju smrznute ptice
iz jata koje je zaboravilo da pjeva...
...ti znaš
ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija
tvoji nepotrebni memoari
i...
i bijela mrlja
i da nemam prava na elektricitet tvoje kose
moja mala električna jeguljo
mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak...
Poklanjam ti kućicu
vinogradskog puža
odbačenu pred ponoć
i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog
prema praskozorju
i ništa više...
...jer si došla iz bajke
(u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i
pretvorena u zvijezdu padalicu)
u zemlju
u kojoj svi živimo u oblacima
a najbolji padaju s kišom
koja uporno nagriza oči
...oprosti...
al' ti si tražila kralja
ti si tražila dvorsku budalu
i zato je sve samo dim
onaj koji zastane u grlu
i dugo pecka do bola...
VII.
/...na minus trideset sedam.../
Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar
zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući
naša je trka pri kraju
trčimo kroz poslednji metar
povraćajući
i posrćući.
Meni je dosta svega, a tebi je dosta mene
iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri
i zato zatvori oči
i kad najljepša slika krene
ne okreći se...
...ne žuri...
Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte
i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam
jer ja sam kraljevski pingvin
sa neke daleke sante
potopljen u vrelo olovo
na minus trideset sedam.
VIII.
/...jutarnja molitva za "nikog".../
Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu
i da se nikad ne vratim
ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku
bile uzaludne
a ja nisam ni burence mora
ni fabrika soli
ali su mi suze slane
jer tako mora da bude
i zato dok mašem
i zato dok mašeš
ruke nam se dodiruju mada je između čitav okean
vazduha
...a voz mora da krene
u jedan i osamnaest...
...da, mi ćemo čekati...
Jedino na otvorenom moru
i sa slomljenim jedrima
mjesec smiruje bol
razbija daljinu
i farba tamu
jedino tad je jedini brat
i jedino tad zna da čuva tajnu
a vagon je prepun i ja ću da mašem
sve dok se ne pogase svjetla grada
u kojem si me čekala.
I dok voz uranja u lavor mraka
stenjući kao ranjena mazga
crtam svoj lik na staklu
malo prstima i malo dahom
zaboravljajući da samog sebe
nikad ne možeš vjerno da nacrtaš
jer svi autoportreti su laž
sve dok su i osmjesi oružje...
Da, ti ćeš me čekati...
Umiru zvijezde jedna za drugom
a ja nemam povratne karte
jer sam pijani pjesnik
koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi
i zato obriši suze
jer ruke nam se više ne dodiruju
a voz polazi
u jedan i osamnaest...
I.
Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja...
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke...
II.
Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe, ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.
Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika -
- da važno je jedino ići.
Sjeti se, Snjeguljice,
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve
jedne te oči pamte
jedne te usne još vole
tvoj osmi patuljak
sa klupe za rezerve.
III.
/...i đavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.../
Prošla je kroz dva mraka
izmedju tri svjetiljke
onom istom ulicom gdje je
prvi put
srebreni prah zvijezda u njenoj kosi
napravio krug.
Nema više ljudi
samo životinje i samo biljke
nema sjevera i istoka
samo zapadni zapad
i najjužniji jug.
Bijelo i crno
trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne
medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda
i najednom nema dana
i noć ti se zgusne
a oči tropskog sunca
postaju sante leda.
Crno i bijelo
trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa
trenutak kad tijelo klovna
obješeno visi na žici
uvijek će se do raja ići preko čistilišta
i gubilišta
i đavolu je jednako potrebna pjesma
kao i ptici.
IV.
/...bijela krv.../
Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
koji leprša kroz moju krv
i koji bi tvoju zastavu
da digne do prvih zvijezda.
Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
koja je ostala zakopana
čitava dva osmijeha
poslije prvog mraka.
Kuda ću noćas sa ovim vriskom
koji je razoružao svice pa sada sjedim sam
bez kriške mjeseca i fenjera.
Stvarno kuda ću noćas...?
...A dovoljna je jedna mala svjetiljka
da raskrvarim samoću
da ućutka rijeku
i da umnoži mrak
i dovoljan je jedan pogled
da bi se rodila ljubav
i hiljade prošlih poljubaca
da se ugasi
i dovoljni smo sami sebi,
a opet nedovoljni
i još nedovoljniji.
Bar ti znaš, Snjeguljice,
jedna obična rijeka
u svakoj običnoj kapi
toliko je neobična sama sebi
da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
preko zuba od kamena
zna li ona uopšte taj put
kojim je milijardu puta prošla
i mora ponovo
i najponovije...
Treba vratiti nevraćeno
pa makar u kamenu bila voda
a u vodi kamen.
Bože, kuda ću noćas kad nisam ni zastava
ni svjetlost
ni vrisak
a u biti lepršam
svijetlim
i vrištim.
Još jedna molitva u kamenu:
Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
bijelu krv
bez rakije
i bez noža.
I samo zato, peta kolono moga srca,
večeras lupaj lakše
večeras pronađi ritam
uz koji se može igrati zatvorenih očiju
a da se ne strmoglavi.
Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?
V.
/...pjesma osmog patuljka.../
Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše
tamo gdje zvijezde ponekad čine
najljepšu pjesmu nebesa
tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom
još jedan osmijeh piše
tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa.
U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina
i malena kriška dinje
zaboravljena iz nekog soneta
i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina
polumrtav i polupijan
šaputanjem s onoga svijeta.
Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće
u kojoj patuljci umjesto princa
svoje princeze ljube
zaljubljeni u bol samoće
zaljubljeni u nemoguće
kao što kraljevi mogu biti
zaljubljeni u svoje lude.
U kosi je zaspao leptir
napola polomljenih krila
i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala
bio je bunar želja
i samrtna tišina je bila
i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala.
Možda smo morali poći prugom
koja se na nebu pruža
da bi što teže pali, da bi se riješili boja
u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža
poir toi mon amour i...
laku noć, pogrešna moja.
VI.
Poklanjam ti na komadu papira
osmijeh lutalice
i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar
i još upamti...
sve dok smo veliki kao zvijezde,
i sve dok smo mali kao mravi,
ne pripadamo nikom, osim ponekad sebi
a ti si, dušo, malo mrav
i malo zvijezda
pod ovom mutnom kupolom noći
i ne možeš da pobjegneš
sve dok ti iz očiju kaplje krv umjesto suza.
Znam:
bit će to što mora
jer ja ne držim prst na obaraču
niti sam našao riječi
i šaputanja koja bi dobila rat
i zato više nemam prava
na tvoju minijaturnu državu
na tvoju banana republiku
na tvoje kraljevstvo u kojem nema
ni kralja
ni kraljice
ni dvorske budale
ni tvoju geografiju
na deltu tvog krvotoka
na sićušne kapilare u tvom oku...
/...sve je sada samo dim
onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../
Zbogom, malena,
s neba padaju smrznute ptice
iz jata koje je zaboravilo da pjeva...
...ti znaš
ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija
tvoji nepotrebni memoari
i...
i bijela mrlja
i da nemam prava na elektricitet tvoje kose
moja mala električna jeguljo
mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak...
Poklanjam ti kućicu
vinogradskog puža
odbačenu pred ponoć
i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog
prema praskozorju
i ništa više...
...jer si došla iz bajke
(u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i
pretvorena u zvijezdu padalicu)
u zemlju
u kojoj svi živimo u oblacima
a najbolji padaju s kišom
koja uporno nagriza oči
...oprosti...
al' ti si tražila kralja
ti si tražila dvorsku budalu
i zato je sve samo dim
onaj koji zastane u grlu
i dugo pecka do bola...
VII.
/...na minus trideset sedam.../
Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar
zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući
naša je trka pri kraju
trčimo kroz poslednji metar
povraćajući
i posrćući.
Meni je dosta svega, a tebi je dosta mene
iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri
i zato zatvori oči
i kad najljepša slika krene
ne okreći se...
...ne žuri...
Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte
i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam
jer ja sam kraljevski pingvin
sa neke daleke sante
potopljen u vrelo olovo
na minus trideset sedam.
VIII.
/...jutarnja molitva za "nikog".../
Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu
i da se nikad ne vratim
ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku
bile uzaludne
a ja nisam ni burence mora
ni fabrika soli
ali su mi suze slane
jer tako mora da bude
i zato dok mašem
i zato dok mašeš
ruke nam se dodiruju mada je između čitav okean
vazduha
...a voz mora da krene
u jedan i osamnaest...
...da, mi ćemo čekati...
Jedino na otvorenom moru
i sa slomljenim jedrima
mjesec smiruje bol
razbija daljinu
i farba tamu
jedino tad je jedini brat
i jedino tad zna da čuva tajnu
a vagon je prepun i ja ću da mašem
sve dok se ne pogase svjetla grada
u kojem si me čekala.
I dok voz uranja u lavor mraka
stenjući kao ranjena mazga
crtam svoj lik na staklu
malo prstima i malo dahom
zaboravljajući da samog sebe
nikad ne možeš vjerno da nacrtaš
jer svi autoportreti su laž
sve dok su i osmjesi oružje...
Da, ti ćeš me čekati...
Umiru zvijezde jedna za drugom
a ja nemam povratne karte
jer sam pijani pjesnik
koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi
i zato obriši suze
jer ruke nam se više ne dodiruju
a voz polazi
u jedan i osamnaest...
Nema komentara:
Objavi komentar