"Bilo je kasno poslijepodne jednoga od prvih dana siječnja 2011. godine. U medijima se izvještvalo o tome što jede i kakve papuče nosi bivši premijer u jednom austrijskom zatvoru, mahnito se uvjeravalo naciju da je skijaški kup na uzvisini blizu Zagreba hvalevrijedan i nipošto preskup poduhvat koji metropoli donosi rijeke turista i inzistiralo se na tezi da Hrvate diljem svijeta smatraju facama upravo zbog njihova nadaleko poznatoga superirornog gena. U nekoj trgovačkoj školi u Bjelovaru u kratkom je roku zatrudnjelo osam učenica, a jedna je baka u Gorskom kotaru naplatila dug od pogrebnoga poduzeća u stečaju tako što je uzela mrtvački sanduk i stavila ga tamo gdje je jedino imala mjesta za njega, u svoju spavaću sobu. Prekrila ga je stolnjakom i stavila na njega vazu s cvijećem i tanjur sa suhim kolačima ne bi li ju prestao podsjećati da će jednoga dana morati leći u njega. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegao je je brojku od 320.000, a na televiziji se toga dana vrtio i uobičajeni ping-pong maloumlja u parlamentu. Zastupnik je neke od onih stranaka koje sjede nešto bliže saborskom WC-u za govornicom izjavio da su nekome bile ruke u pekmezu. Onda se javio zastupnik neke od onih stranaka koje sjede bliže kantini i rekao kako su nekome ruke u pekmezu možda zato što je taj i ubrao šljive, skuhao ih i pripremio. Nakon toga se javio zastupnik neke treće stranke, inače bivši vaterpolist ili rukometaš, i rekao da neki od prisutnih znaju praviti pekmez, a neki znaju popiti iz tih staklenki te da s pekmez od šljiva razlikuje od pekmeza od smokava, a da su neki skloni miješati jabuke i kruške. Na tome je i ostalo jer nitko nije znao što replicirati. Sva su trojica imala jednako držanje, držanje mangupa i pametnjakovića kakvo je svojstveno djetetu s teškoćama u razvoju kada misli da je zeznulo odgojiteljicu sakrivši ljepilo za kolaž ispod tepiha.
Međutim, nekome se moglo učiniti da život u Hrvatskoj teško može biti puno bolji. Žitelji bi te krasne mediteranske zemlje na društvenoj mreži lajkali neku protuvladinu grupu čije je ime počinjalo sa Svi mi koji..., sjeli u auto gdje bi klimali glavama i pjevali fragmente subverzivnih tekstova TBF-a, Elementala i Hladnoga piva te prilično zadovoljni kretali prema postnovogodišnjim sniženjima. Prodavačice su postajale to umiljatijima što je država brže klizila prema rasulu i lako su nagovarale ljude da kupuju stvari koje im uopće ne trebaju, ali pomoću kojih se zato mogu dopasti ljudima do kojih im nije stalo..."
Nema komentara:
Objavi komentar