Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III. korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih do-bara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Sefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla...
... Ovdje moram da zastanem.
Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je
neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo
baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se
zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film
događaja... Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć
sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer
je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam
čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo
je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga
otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto,
baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da
sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio
protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj
postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo
jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u
životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino
mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam,
valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to
mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je
stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe
cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak
uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i
suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda
pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom
koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se
nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu
što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono
predavanje je postala moj a mora, moj užas, i ni do danas se nisam
oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu
neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa
sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa
književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu
pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena
motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija.
Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više
mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da
pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam
prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to
iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se
okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome
bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem
oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ
koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj
unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi
dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da
moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru
svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke
svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme
žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske
teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam
viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to
ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat
varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit,
pa sam prestao da pišem.
Nakon toga sam zapao u druge
krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da
izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam
suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i
emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski,
divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam
nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju,
nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s
upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da
jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao
moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog
događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da
je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao
kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da,
ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale
značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za
prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i
osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da
obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i
žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u
potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik
naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan,
prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam
(nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih
pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti
poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo
rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na
površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična
stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili
snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni
jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali
suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i
misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran,
izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku,
pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni
ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika
izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva
Andrić.
Morao sam pronaći ne bolji i
ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i
nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje
odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam
nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude, Kad nađem, znaću šta
tražim.
Uvjeren od samog početka (možda i
pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana,
odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u
principu, a onda i praktično ("Magla i mjesečina", "Tišine", i nekoliko
većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će
biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su
prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom
romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu,
ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da
sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj
činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o
sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i
ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o
glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno
toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.
Oko 1962. godine ponovo sam
počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog
vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema
je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire
razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju
nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo
izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob
izmedu ideologije i pozlijedenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna.
A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i
motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali
je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost
između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te
osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član
partije? (U romanu je to izraženo ovako: "Sta sam ja sad? Zakržljali
brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam
oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? ... jesam li izgubio ljudski
lik ili vjeru? ili oboje?") Tako je u žižu romana došao sukob ličnog
osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna
novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno,
izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih
situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i
zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne
omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u nezeljeno afektivno
reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.
Čitaoci su dobro primili
"Derviša". I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji.
Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a
vjerovatno i aktuelnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i
srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum ali izgleda da ne
može biti drukčije.
Nema komentara:
Objavi komentar