Na raskrižju.
Već godinu dana
Otvaram kišobran
U zatvorenim prostorima
Jer ne mogu pobjeći od ove kiše
Koja se nadvila iznad moje duše.
Pokušavam pisati lijevom rukom
Jer mi je davno rečeno u školi
Da radeći nešto
Nedominantnom rukom,
Dobivam osjećaj
Da to netko drugi radi.
To me potiče na razmišljanje
O mojim snovima
U kojima ti u
Nepoznatom vodenom tijelu,
Pokušavaš isprati moju poeziju
Sa svojih ruku.
Ili onaj u kojem
Se nešto dogodi u mojim grudima
Svaki put kad sjedneš na tuđi krevet.
Umorna sam od toga
Što se osjećam kao nešto
Davno zametnuto
Što više nemaš srca potražiti.
Umorna od toga kako izgovaraš moje ime,
Kao da me pokušavaš pokopati.
Umorna od razmišljanja:
Možeš li raspoznati razliku
Između odsustva mog glasa
I tišine.
Sada proganjam prozore u kući,
Ponekad ih ne napuštam danima,
Sjedim na trijemu poput psa,
Koji nije upucan iza šupe,
Koji odbija umrijeti
Dok se ne vratiš kući.
I ti i ja moramo shvatiti da ti
Ne možeš biti moje ubojito oružje
I odred za spašavanje.
I umorna sam,
Umorna sam od toga da tvoj glas
Tražim na napuštenim mjestima.
Priželjkujem da se oglasi
Niz prazne hodnike,
A ja stojim tamo
U toj tišini
Kao netko tko traži grešku
Na obavijesti o deložaciji.
Mislim da najteži dio
Nije rastanak,
Nego zaborav.
Kada me guraš od sebe,
Koristiš li lijevu ruku?
Imaš li osjećaj
Da to netko drugi radi?
(Hana Vrbanić, 2. razred; 2. jezična gimnazija, Poreč)
Nema komentara:
Objavi komentar