LiDraNo 2015.

Od 25. do 27. ožujka u Primoštenu je održana državna smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika srednjih škola LiDraNo 2014. Literarni rad moje učenice Sandre uvršten je u 15 najboljih u državi i otputovasmo dijete i ja. Od mora i slatkog Primoštena u klimatološkom smislu nismo baš ništa imale, osim jedne šetnje obalom jer je ludo puhalo, zahladilo, kišilo...
Ipak sam uživala, a vjerujem i Sandra. Vratila sam se doslovno prepuna dojmova, stihova, rečenica, ideja... Ispunjena književnošću u svim oblicima, a za tim nikad neću prestati gladovati koliko god konzumirala. Obje smo poput malih djevojčica rekle pijući kavu na povratku: Idemo opet, i opet, i opet... još tri godine. Sandra je tek prvi razred, a trenutno bih idejama, koje uključuju još neke učenike, brda pomicala.

Ovo sam napisala prije godinu dana. Čak se i datumi poklapaju, a male izmjene su u tome što je ovogodišnji LiDraNo održan u blizini Primoštena, u Šibeniku, a Sandra je drugi razred. Ostalo mogu ponoviti, kao što i jesam. Ista učenica, novi literarni rad opet je u 15 najboljih srednjoškolskih literarnih uradaka u državi, puhalo je i kišilo, ali uhvatile smo i sunca, a mene nikakva bura nije spriječila da ispijam jutarnje kave sa svojom učenicom na terasi.

Ove je godine Zoran Ferić toliko ishvalio Sandrin rad Svjetlozelena da smo pucale od ponosa. Istaknuo je sjajnu prvu rečenicu Ne sjećam se krupnijeg snijega. kojom je uspostavljeno subjektivno vrijeme i istaknuto sjećanje uz osobni doživljaj. Možda snijeg i nije bio posebno krupan, ali time je najavljeno nešto snažno što slijedi, a preklopilo se u mislima s vanjskim doživljajem. Humanizirani pejzaž. Pohvaljena je i sjajna trodijelna kompozicija teksta s izvrsnim novelističkim obratom u trećem dijelu. Osjećaj krivnje i način nošenja s krivnjom najveće su bogatstvo teksta. Posebno ga se dojmio broj 124! Pa koliko to već traje, uzviknuo je, koliko? Zar toliko? Pitao se na okruglome stolu s drugim učenicima (stvar je zamišljena tako da uz književnika, i učenici komentiraju svoj i tuđe radove): Ima li ona pravo na Marka usprkos tragičnome obiteljskom backgroundu? Naravno da ima! Ima pravo boriti se za privid normalnoga života, osobito u tinejdžerskoj dobi, ima to pravo, ali mora se boriti s osjećajem krivnje. Usporedio je njezin tekst s romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić i bio je osobito zadovoljan kad je saznao da ga Sandra još nije čitala.  U tom romanu vukovarska prognanica, tinejdžerka smještena u bivšoj kumrovečkoj Političkoj školi, razjeda svoju mladu dušu krivnjom jer razmišlja, između ostaloga, je li se bolje ljubiti s jezikom ili bez njega.

Na sastanku s već nam poznatom ekipom od prošle godine, koju su činili Enes Kišević, Miroslav Mičanović, Dubravko Jelačić Bužimski i Zoran Ferić, opet smo slušali koliko je dobro pisati već u tinejdežrskoj dobi. Pisati se ne može bez čitanja, barem se ne može dobro/ kvalitetno pisati. Zato čitajte, čitajte, čitajte, poručili su učenicima. Čitajte romane, drame, pjesme, antologije su možda sjajan izbor za početnike, čitajte putopise, reportaže, feljtone i stripove. Ali čitajte svakodnevno!

Kad nisam bila sa Sandrom, gledala sam redom sve pojedinačne i grupne scenske nastupe. Opet sam se oduševila talentom i radom te djece. I izborom tekstova.
Nisam ih mogla snimati, osim pohranjivati u sjećanje i u srce koje se prepunilo (ma nek' zvuči kao fraza). Izdvojit ću one koje sam najsnažnije doživjela:

Karlo Krakaš iz Srednje škole Vrbovec izveo je monolog, tj. pjesmu francuskog pjesnika Georgesa Brassensa Marinette i od tog naoko banalnog teksta s brojnim ponavljanjima napravio je malo tragikomično savršenstvo.

Učenik Sven Sušanj iz Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci pokazao nam je što dijalekt čini običnome ulomku iz monografije o Kastvu. Savršeno nam je prenio zvukovno bogatstvo čakavštine. Isto je učinio i Dominik Ivanković iz zagrebačke V. gimnazije s tekstom Gremo na Korčulu prepričavajući izlet s djedom na Korčulu.

Sjajna je bila i Mateja Legac koja je kazivala Kovačićevu Jamu. Članice Državnoga povjerenstva, glumice Barbara Rocco i Vanja Matujec, pitale su njezinu mentoricu na okruglome stolu kako to da su se odlučile na takav tekst, vremenski i iskustveno udaljen od jedne tinejdžerke. Mentorica je rekla da već godinama čeka  učenika koji bi to bio sposoban izvesti. I dočekala je.

I Ivona Vujić iz zagrebačke lll. gimnazije pomela me Kranjčevićevom Eli! Eli! Lama azavtani?!

Među grupnim scenskim nastupima izdvajam scensko-glazbenu igru Malena učenika Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu. Glumački su bili solidni, ali mentorica je izvrsno izmiješala radnju s pjesmama Josipe Lisac te dobila dojmljiv rezultat.

Dramsku igru Ubio sam Petra učenika l. gimnazije iz Zagreba izdvajam kao meni najuspjeliju uz odlične  učenike Srednje škole Viktorovac iz Siska s obradom Krležinih ulomaka u predstavi Čovjek, čovječanstvo, ideali...U te je scenske izvedbe uložen ogroman trud, i vidjelo se.

Nevjerojatno je kako me taj LiDraNo napuni pozitivnom energijom i idejama. Za ovakve zaljubljenike u riječi poput mene to je jedan od mogućih oblika raja na Zemlji.  (Valjda je dovoljno jasno koliko sam oduševljena!) ;)