E. L. James, Paulo Coelho, Dan Brown... ta i još neka imena svojom sveprisutnošću u televizijskim emisijama, fejsbuk čitateljskim grupama (brrr....) te različitim top listama koje vrte portali ostavljaju dojam kako se u Hrvatskoj čita. Desetci, pa i stotine čitatelja, na raznim forumima raspravljaju, čak se i svađaju. I dok trilogiju Erike Leonard James nemam namjeru u dogledno vrijeme uzimati u ruke jer me živcira pomama oko čitave stvari i odbijam biti dio mase koja odjednom čita (ajd', više ne moraju čitati jer sad imaju i film), gospodina Coelha sam konzumirala u jednoj životno-čitateljskoj fazi, ali premda pamtim 11 minuta, nemam se namjeru vraćati jer što je mudroga rekao - rekao je, fejs je prepun njegovih citata, i ja volim neke od njih, živim ih čak, ali tekstualno je neizazovan nakon što ga jednom konzumiraš. Dan Brown ostavio me potpuno hladnom, uz to što me iživcirao plošnošću i manipulativnom brijačinom usmjerenom na čitatelja. Nesboa i Keplera ne mogu suditi jer ih nisam još upoznala.
O tome koliko me ljuti kad se netko obogati na spomenutim vrstama štiva, pored vrsnih pisaca čije te knjige protresu, nema smisla pisati. To je jednostavno tako u ovome pomaknutom materijalističkom dobu.
Ono što mene smeta i rastužuje jest činjenica da se u Hrvatskoj
marketinški premalo forsiraju sjajni suvremeni književnici poput Pata
Conroyja ili Davida Mitchella. Rijetki su ih prepoznali, prevedeni jesu i uglavnom nepoznati širim čitateljskim krugovima. Davidu Mitchellu donekle je u Hrvatskoj (vani je književna zvijezda u punom smislu te riječi) pomogla ekranizacija njegova Atlasa oblaka, ali samo utoliko da mu se ime prepoznaje. Otkad je filma, neće se puno ljudi upuštati u čitanje petsotinjak stranica razvedenog omnibusa jer je, brat bratu, lakše odsjediti uz grickalice i pivo te povremene prekide uz trosatni film (gledala sam ga nedavno i čak nisam ništa zapisala, što zbog gužve na poslu, što zbog nepotrebe). Knjigom sam bila oduševljena.
http://oleloleblues.blogspot.com/2013/02/david-mitchell-atlas-oblaka-cloud-atlas.html
Livada Crnoga Labuda roman je napisan 2006. godine, a kod nas je preveden 2009.
Ovo mi je dakle, nakon Atalasa oblaka, drugi Mitchellov roman, a sigurno ću ga čitati i dalje, i to uskoro. Čovjek zna pisati, a zna se i poigravati tekstom i žanrovima. Livada Crnoga Labuda poluautobiografski je uspjeli pokušaj dočaravanja unutarnjeg i vanjskog svijeta jednoga trinaestogodišnjaka kroz razdoblje od godine dana. Ako želiš uvjerljivo prikazati nesigurnog, ali psihološki prilično zrelog dječaka koji muca, tj. zapinje (kako on sam kaže), a sve to u prvome licu, onda moraš biti majstor jezika, a Mitchell to jest. Jason Taylor živi u engleskom provincijskom mjestu Livadi Crnoga Labuda koja nema baš nikakve veze s labudovima. U osjetljivom je razdoblju sazrijevanja i traženja svog mjesta među uglavnom okrutnim vršnjacima, kao i u obitelji koja pokušava zadržati dojam građanskog reda i višeg statusa, a zapravo se raspada. Suočen s izazovima opiranja, ali i straha od školskih nasilnika, s prvom i nesretnom ljubavlju te prihvaćanjem sebe kao pjesnika (dakle, papka) i djeteta rastavljenih roditelja , Jason nam pred očima u toj jednoj pripovjednoj godini sazrijeva i materijalizira se prema van u obećavajućeg budućeg odraslog individualca i humanista.
Ideja i poruka protkana kroz tekst da se kvalitetno može rasti iz straha, ograničenja, problema i raznih vrsta sputanosti, dakle, kroz nemir i patnju, vrlo je uvjerljivo i životno dočarana. Jasonov pripovjedački glas je uvjerljiv i prisan, dijalozi začinjeni slengom i humorom živopisni su i potpuno uklopljeni u cjelinu, a reminiscencije na razdoblje osamdesetih - vrijeme kad su telefoni imali brojčanike, kompjuteri memoriju od 16 kilobajta, djevojke sakoe s podstavljenim ramenima, Duran Duran vladali su top listama, Britanija morima (Jason je opčinjen Falklandskim ratom i stavom Margaret Thatcher pa vodi svoj dnevnik o događanjima) - uspjela su podloga za prikaz jedne mladosti u engleskoj provinciji i njezinim zakonitostima.
Baš sam uživala.
Sad dovršavam Povijest pornografije Gorana Tribusona, još malo nostalgije i subjektivnog viđenja djelomično i moje prošlosti, a usput sam jučer počela s prvom knjigom Pjesme leda i vatre. Ne volim žanr fantasyja, seriju nisam gledala iz principa jer izbjegavam ekranizacije bilo koje vrste dok ne pročitam literarni predložak, nemam pojma što očekivati, ali smatram to svojevrsnom tisućustraničnom avanturom jer cijenim toliku uloženu količinu vremena, energije, povezivanja stotina likova, čitav jedan novi svijet... S te sam strane fascinirana, premda sam pročitala točno 5 stranica, što ću ponoviti jer nisam bila koncentrirana. Kolega i prijatelj čijem ukusu vjerujem preporučio mi je knjigu. Vidjet ćemo, ali nekako sam procijenila da Martin zaslužuje da mu posvetim vrijeme i da ovaj uradak ne bih trebala ni na koji način odbacivati dok ga ne pokušam pročitati. Svojevrstan izazov.
Nema komentara:
Objavi komentar