Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvijezda,
u biserno-hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smijeh...
A ja još uvijek nosim one iste
vagone neistovarene nježnosti ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene.
Na što te noćas sjeća sve to?
Dva svjetla u jednom mraku šta čine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumf ili elegiju...
Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag...
Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava,
kao noć usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas više ne bude
ostaće samo milion pahulja vrelog snijega na vršku granate.
I mjesec je svjestan da postoji još samo dok pliva na površini vode,
kao posljednji čamac u posljednoj noći,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mač sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost
manje crvena, a
ja iza nje učim da zaboravim.
U svijetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno.
Mali moj svicu, čiji mrak noćas činiš blagim.
Nema komentara:
Objavi komentar