Naglašavam ono što živim.
---------------------------------------------------------------------------------------------
Da prostota nikad ne može pobijediti ma koliko vriskala, cičala i
udarala. Da je gospodstvo mirno gledati laži u oči i ponavljati samo
istinu. Da je konformizam prezira vrijedno utočište slabića i
koristoljublja. Da je prava smrt ono stanje kad se dignu ruke od ideala i
kad počnemo misliti da nema smisla ni računa kontrirati strašnoj sili
većine. Da uvijek treba ići za srcem pa neka, ako treba, propadne
svijet, i da se isplati ostaviti sve za ono što volimo. Da je ljubav
eliksir, smisao i žrtva. Da su dva i dva jedan i da si promašio sve
ostalo kad si pogodio u cilj. Da je blagost osobina najboljih i da se
mrtvi broje na kraju. Da je istina zavodljiva i varljiva.
Da je život jednostavan, uzbudljiv i bolan.
Da strahu treba baciti strijelu u srce. Da na suhoj zemlji može opet
izrasti trava kad je zalijemo slatkim suzama. Da ono u što većina
vjeruje uglavnom nikad nije ni točno, ni ispravno. Da se banalnosti
treba skloniti s puta. Da uvijek treba govoriti svoje ne pazeći tko te
sluša pa će te odjednom svi slušati. Da si patio uzalud ako te patnja
nije učinila boljim čovjekom. Da se ljubavlju najbolje liječi, odgaja i
uči.
Da je život pjena, oblak i san.
Da ti do svega što započinješ mora biti stalo jer ćeš samo onda biti
dovoljno jak da podigneš planine. Da je ljepše i ugodnije biti sam, nego
s onima među kojima se osjećaš kao stranac. Da je rad lijep i častan i
da bez njega ne vrijediš ni pišljiva boba. Da su ordeni hrpa željeza i
da je hrabrost ići svojim putem. Da koješta što nam se u našoj
svakodnevici čini jako važnim ne treba uzimati tako ozbiljno i da se,
zbog vage i ravnoteže, sebi uvijek treba znati malo podsmjehnuti.
Da je život zdjela smilja, kadulje i pelina. Da je važnije ploviti po
valovima i paziti da ne ispustiš timun nego stići u mirnu luku. Da sreća
ima tisuću imena i oblika koji se neprestano pretapaju i bježe oku kao u
nekom ludom filmu. Da je kuća tamo gdje te čekaju tvoj naslonjač,
olovka i čaj na stolu.
Da je prošlost popločena zabludama. Da ono što nam je nekad bilo obično i
nevažno, s vremenom može postati divno i važno. Da su izgubljene bitke
krv i meso mudrosti. Da nam često ne treba ono što mislimo da nam treba i
za što smo spremni trampiti sve drugo. Da ljepota ne može biti
isprazna. Da dođu vremena kad treba otpočinuti i privezati se za kraj.
Da je prolaznost nešto na što se treba naviknuti kao na to da će ujesen
pasti lišće. Da je bog u kapljici kiše, u očima djeteta i u bijesu
valova. Da je sve i crno, i bijelo, veliko i malo, jako i slabo. Da će
nam doći glave diletanti jer oni koji ništa ne znaju uvijek bijesno
naturaju svoju pamet svima ostalima i jedino su oni uvijek veći pape od
pape. Da je važno sačuvati u sebi zeru naivnosti pa makar nas zato
nazivali budalama, kako ne bismo posve otvrdnuli i pretvorili se u
kamen. Da je sebičnost refleks straha. Da je poezija kad ubereš šljivu s
drveta i kad ti među prstima glasno pukne njezino sočno meso.
Da je život sloboda. Da je subjektivno objektivno. Da je život smrt.
Tako nam je govorio Arsen, sve je to zapisao u svojoj čitanci i morat
ćemo to sada dobro zapamtiti. Jer drugog, takvog kao što je on, mi više
nemamo.
Nema komentara:
Objavi komentar