Kakve će biti noći tamo negdje, u nekoj drugoj stvarnosti u koju nismo sigurni. Kakve pjesničke večeri kad se majstorima pridruži i Arsen. Čula sam i pročitala više puta da je bio težak čovjek. Ohol. Tašt. Slab na kritiku i na pohvalu. Suprug mi je novinar i imao ga je prilike sretati na Krapinskome festivalu. Svjedočio je njegovoj nepotrebnoj bahatosti i neugodi koju je takvo ponašanje znalo izazivati. Svjesna sam toga, i ne divim mu se na način na koji se divim, recimo, Vladi Divljanu koji je bio izuzetno drag i o tome se puno moglo pročitati. Vladini dostupni intervjui samo to potvrđuju. Drag, jednostavan, izuzetno pristojan u ophođenju, pametan i elokventan.
Arsen je oduvijek ostavljao taj dojam težine i sarkazma usmjerenog protiv svih. Pa ipak... On nije član moje obitelji, netko koga moram trpjeti u svakodnevici. Potresena sam njegovom smrću jer se ugasilo tijelo, a s njime i um, koji me fascinirao. Na Arsenove koncerte nisam hodočastila kao na Đoletove. Kod Đoleta već skoro pa sve znam napamet, neke se priče ponavljaju iz koncerta u koncert, ali mi koji uporno dolazimo (i dolazit ćemo još) znamo što dobivamo. I tražimo i trebamo još.
Arsenova je poezija duboka i intelektualna, mudrosna na svim razinama, a opet obojena patinom svakodnevice. To je talent pred kojim se već desetljećima klanjam s dubokim poštovanjem. Ta svestranost i taj rad proizveli su ljepotu koja ostaje i oplemenjuje, čini ljude boljima. Slušam ga godinama, upijam te riječi, oblikovale su me u mnogočemu. Bolja sam jer sam ga slušala i slušam. Znam i osjećam to.
Težak?! I ja sam teška. Svi smo na svoj način. U mojoj je okolini toliko bahatih koji se precjenjuju, a ne siju ljepotu. Iz njega je izlazila ljepota. Ta je ljepota moja dok je slušam i dok me čini, rekoh već, boljom.
Stvarno sam tužna zbog njegove smrti. I on jest moj amigo, koliko je Đole moj lični harlekin.
Balada o prolaznosti
Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.
Nema komentara:
Objavi komentar