Solidan film složen kao romansa. Ali kako nekome tko nije pročitao Bierijevu knjigu, napisanu pod pseudonimom Pascal Mercier, objasiti o kakvom se sjajnom književnom tekstu radi? Bierijev je tekst neprenosiv u filmski medij jer vizualnost ne može nadomjestiti poetičko bogatstvo i slojevitost teksta koji prerastaju u roman ideja. Negdje sam pročitala da ga žanrovski određuju kao filozofski triler pa se pitam kakvog ima smisla tako detaljizirati i spajati elemente.
Roman se temelji na ideji da riječi mogu nešto uzrokovati i pokrenuti. Tako su tuđe riječi ukoričene u knjižicu maloga formata pokrenule u sredovječnom profesoru Gregoriusu potrebu da izađe iz svakodnevne rutine i potraži drugačijeg sebe. Ne zna što traži, gdje su mu granice i koje će biti posljedice, ali pokrenuo se je, a to za njega znači mnogo. Već uvodni dijelovi romana i filma u velikom su raskoraku koji se kasnije još povećava. Filmska motivacija Gregoriusovih postupaka slabašna je i neuvjerljiva, koliko god Jeremy Irons nosio svoju karizmu. U filmu Gregorius šljapka po pljusku prema školi u kojoj radi, na mostu susreće mladu ženu u crvenom kaputu koja namjerava skočiti, sprječava ju i bez puno riječi odvodi sa sobom u razred. Ona tijekom predavanja odlazi, ostavljajući kaput na vješalici i knjigu u džepu kaputa. Gregorius prelista knjigu, pronalazi kartu za vlak, tempo njegovih postupaka pred kamerom se ubrzava - knjižara, informacije o knjizi i ženi, nalaženje karte za vlak koji uskoro kreće za Lisabon, željeznička stanica, ulazak u vlak. Vlak kreće, Gregoriusu zvoni mobitel, sugovorniku ne objašnjava mnogo i brzo prekida razgovor. To sve dobro filmski izgleda, ali nemamo neposredan uvid, usprkos monološkim sekvencama filma u kojima se prenose pojedine misli iz knjige Zlatar riječi, u ljepotu i snagu tih riječi. Zato zahtjevnijem gledatelju ostaje nejasno što je tako pokrenulo Gregoriusa.
Premda Jeremy Irons dobro nosi ulogu, kako sam već rekla, ne uspijeva prenijeti svu Gregoriusovu izgubljenost, nalaženja, rast, promjene - sve što se u njemu događalo dok je otkrivao život jednog visoko moralnog čovjeka koji leži na lisabonskom groblju. Svijest o ograničenom vremenu, o odgovornosti za vlastiti život i kako ga koristimo, o snazi zakletve i morala koji želimo slijediti - film daje samo na površini. Ostatak filma romantiziran je prikaz političkih previranja u Lisabonu i najdugovječnije europske diktature u 20. stoljeću.
Jeremy Irons, Lena Olin, Jack Huston, Bruno Ganz, Christopher Lee i Charlotte Rampling ostvarili su kvalitetne uloge, uvjerljivi su za ono što se tražilo od njih i film funkcionira ako zaboravimo na knjigu. Ili je ne poznajemo. Ja je ne mogu zaboraviti.
Nema komentara:
Objavi komentar