Kod ljudi koji nam postanu dragi, mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne nekad samo neka nepovezana slika.
Mi smo uvek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore,
naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom
govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalima. A pri tom
ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje
dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim
ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima koje
nismo nikada videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih
ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su videli
i čuli, i što su s tim u vezi doživeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A
što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i
potrebama, ili čak netačna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih
prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo,
delimično ili u celosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvek za
one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.
Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne
dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a
pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj
radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s
dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.
Nema komentara:
Objavi komentar