Kad iz neke knjige ispisujem dijelove koji me posebno taknu, kasnije je obično ubrajam u svoje knjige, što je i dalje posebna kategorija. Toliko je osvrta već napisano o Marininom Boži i ovome romanu da stvarno ne znam što novoga mogu reći. Ovaj je blog ionako zamišljen kao dnevnik čitanja i gledanja, podsjetnik na trenutke u kojima sam se pronašla, a s vremenom se pretvorio i u podsjetnik za preporuke učenicima za izbornu lektiru.
Marinin je tekst dubok, slojevit, i najvažnije od svega, iskren i proživljen. I najtužnije. Stil je pitak, a misli duboke. Ne, nisu to misli za roman, to su spoznate životne istine nakon proživljenog gubitka i ponovnog sastavljanja same sebe. Likovi nisu likovi već pripovjedni glasovi na koje je Marina rastavila sebe i svoju bol. Vrlo brzo, čitajući, tako ih i počinjemo percipirati jer sami sebe verbalno oblikuju, ali ostaju bestjelesni. Bol zbog gubitka voljene osobe prikazana je različitim glasovima i iz različitih perspektiva u psihijatrijskoj ordinaciji, ali bol nema oblik, intimna je i ne podliježe vizualizaciji. U nekim sam djelima dosad naišla na tvrdnju da riječi, verbalizacija i pripovijedanje liječe s kojom se posve slažem. Derviš i smrt, Glazba s plaže, Ništa se ne opire noći, Božanska dječica... Nadam se da bol postane podnošljivija uz pomoć pisanja i pripovijedanja, a čitateljima ostaju potresni, duboki i poučni tekstovi.
Nema komentara:
Objavi komentar