... I ništa nije bez rizika. To znamo. To osjećamo. Tako živimo...
Život je jebeno prekratak. Ne bi smio biti uništen tako ludim igrama kao što su igre EGA. I ja sam se s vremena na vrijeme znala uloviti u tim surovim ig-ricama ega. I nesvjesna stvari koje su tim igricama prouzročene, najednom bih se zaplela u tu nevidljivu mrežu. A sve je bilo samo pitanje shvaćanja. I prihvaćanja.
EGO?! Tko/što je to?
EGO (Ja) = središnja instanca ličnosti
= doživljaj i percepcija vlastitog JA
= svijest o sebi (predmetima i realitetu), svojoj aktivnosti, je-
dinstvenosti i kontinuitetu u vremenu
Ego organizira svjesne i nesvjesne funkcije.
Ego je intrapsihički regulator koji organizira naša iskustva i
omogućava adaptaciju na realitet.
Ego je osjećaj povezanosti svih individualnih psihičkih do-
življaja + kontrola + adaptacija.
Ego, to je naše mišljenje, pamćenje, inteligencija, učenje, govor, percepcija doživljaja, motorika, emocije, samoodržanje, osjećaj
realiteta, testiranje realiteta (razlikovanje unutarnjeg od vanj-
skog), sposobnost predviđanja posljedica akcije, objektni odnosi.
Priča o Narcisu zapravo je moralna priča u kojoj su ponosnog i
bezosjećajnog Narcisa bogovi kaznili zato što je prijezirno odbio
sve svoje muške udvarače.
Mladić Aminija volio je Narcisa, ali ovaj ga je odbio. Da bi ga
izgrdio, dao mu je mač kao dar. Aminija ga je iskoristio te se ubio
na Narcisovu kućnom pragu i molio se Nemezidi da Narcis jed-
nog dana osjeti bol neuzvraćene ljubavi.
Ta je kletva ispunjena kad je Narcis bio očaran svojim odra-
zom u jezeru te je pokušavao zavesti prekrasnog dječaka, ne
shvaćajući da je to on. To je shvatio kad je pokušao poljubiti svoj
odraz. Potom je uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se
truplo pretvorilo u cvijet narcis.
Narcisi koje sada poznajem većinom se odlikuju zapostav-
ljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad
drugima. S obzirom da nemaju ama baš nikakvu ulogu u mome
životu, promatram ih samo sa strane, kao da su pokusni kunići
i kao da su živi primjer jedne nesretne ljudske sudbine per se.
Idemo skupa učiniti mali eksperiment i otvoriti svatko za sebe
svoju Pandorinu kutiju. Za početak, dobro uočite sve ono što se
nalazi u njoj. Neću ni spominjati kako je moja nekoliko godina,
u ranim dvadesetima, bila doista prepuna i da sam se u jednom
trenutku osjećala imaginarno teža nego što sam to doista i bila.
Imala sam osjećaj da svakoga dana za sobom vučem tu tešku
kutiju. Kakav psihofizički napor.
Iako je prema grčkoj mitologiji Pandorina kutija izvor svih zala
koju je Zeus poslao Prometeju za kaznu, ovdje Pandorinu kutiju
koristim kao metaforu našega uma i svega onoga što se nalazi u
njemu. Jedan od ključnih razloga zašto je nekima od nas Pando-
rina kutija toliko teška je količina ega koja se nalazi u njoj.
Gospodinu Egu to zasigurno ne smeta. On je po prirodi
snalažljiv i oportunistički nastrojen. Vrijeme je da mu damo ot-
kaz i da ga pomalo rebelski pošaljemo u ono no mjesto.
Jednom kada uistinu popričamo sami sa sobom, kada do-
taknemo srž svoje osobnosti i kada si priznamo stvari za koje
smo sami odgovorni, duboko vjerujem u to, mirnije ćemo spa-
vati.
Rodili smo se kao jedinstvena bića.
Nigdje na svijetu ne postoji otisak ruke kao što je moj. Nigdje
na svijetu ne postoji identično lice kao što je naše (vaše i moje).
Zašto onda, u toj silnoj različitosti, težimo biti isti i i identični?
Zašto se tako silovito trudimo osigurati si dnevnu porciju patnje
pokušavajući se uklopiti u kalupe, standarde, pravila i norme?
Nema komentara:
Objavi komentar