Ali svejedno – ...nikada neću degradirati riječi, i pisat ću iznad svog života... a život neka se potrudi da to dosegne, i ići ću na vodu bez lonca, i trčat ću bez gležnja... jer ja sam mogla voljeti bez nade i znala ljubiti bez čovjeka.
Jesam li tom misli anticipirala prvi kraj? Ne znam, najnejasniji nam ostaju obrisi onih ljudi u kojima smo se jednom izgubili. Jesam li prvim pogotkom u leđa anticipirala drugi kraj? Ne znam ni to. Ali – pucala sam u ta leđa. Ja, beskrupulozna vladarica prizora kojeg uzimam, propisno zaklonjena i već potpuno, potpuno nezaštićena.
Sve do ovih dana – sve što nemam nosim sa sobom. Nekad je to san. Nekad je to – u snu.
Ali ako su sredstvo i cilj isti, motiv i nije bitan.
Svi snovi imaju granice koje buđenjem postaju nepremostive.
Na mojim su frontovima riječi uvijek jače od njih, ali i od mene: one su ono što najtvrđe ostaje u mom sjećanju. Slabe me, ali njih ne puštam, ni na kraju dana, niti ikad, ni svoje, niti tuđe: držim ih čvrsto, spremna za kršiti i njih i sebe u nekoj borbi oko onog što se ono jednom doista zbilo na nekoj od
pustopoljina prošlosti.
pustopoljina prošlosti.
Nema komentara:
Objavi komentar