tutnjavom pada kamenje
zelena šumeća rijeka
nad kojom vrišteći stojim
grli ga i otplavljuje
bezglasnim dubinama svojim
odroni se smiruju
grgoljeći rijeka uvijek je tu
i u tom skladu naše divljine
grmimo i hučimo
u nizine i visine
odroni stijenu tiho stanjuju
kamenje ori u riječnu dubinu
naš je reljef naizgled postojan
a ptice kriješte i cvrkuću
iz dana u dan
(M. S.)
Nema komentara:
Objavi komentar