Budućnost je svaki sljedeći korak.
Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti.
Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije zasebne persone koje su, zapravo, osuđene jedna na drugu.
Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati.
NISAM U NEPRIJATELJSTVU SA STVARNIM ŽIVOTOM, SAMO GA VOLIM IZBJEĆI.
Fali mi hodanje. Fali mi sve ono što ide uz koračanje: misleća iznenađenja koja izrone odnekud gdje su bila čvrsto zamenuta i odakle ih samo hodanje može odtaložiti... neurološko čudo budućih rečenica.
Ima dana kada se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.
Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma drugim ljudima.
Pijem dan na slamku. Ili možda on pije mene? Na slamku.
Vježbam sadašnjost. Kada zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima.
Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo.
Naučila sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist u glavi. TO SAM JA, ČAK I KAD SAMO ŠUTIM.
Nema komentara:
Objavi komentar