… prosjede kose
i dragog mi lica
još uvijek
moja si
zimska
ptica
ranjivo
krilce moje
u trenu
hrabrosti
dodirnu
tvoje
dva se
najmanja prsta
k’o
lahorom dodirivaše
u tuđoj
sobi
uz tuđe
riječi
što nas
glazbom spajaše
nesvjesnim
iglicama
sramežljivo
nježno
nanese mi
zimskog dana
trajne
vatrometne boje
čekah
nestrpljivo
da se
riječi nevažne
kraj vode
na klupčici
u prvi
poljubac spoje
nevidljiva
tetovaža
tog čudno
mekanog
samo našeg
kroja
i dalje je
predivna
čista i
duboko moja.
(M. S.)
________________________________________________
Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja. (Marina Vujčić)
Nema komentara:
Objavi komentar