Najčešće mislim kako je književnost alat za pojačavanje stvarnosti, za podizanje na višu razinu postojanja, koje na javi obično nema... Onda me stvarnost demantira pa mislim kako književnost služi za svođenje stvarnosti na nižu mjeru jer bi mnoge stvari koje se u njoj dogode, u književnosti zvučale pretjerano i neuvjerljivo.
Osjećaj da je sve potrošivo.
Pisanje je na neki uvrnuti način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni sada znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja.
Književnost je najugodniji način da se zanemari život, znao je Pessoa što govori.
Usvajam tužno gradivo buduće hrabrosti.
Nekoga život kazni službeno, a nekoga neslužbeno.
Počela sam vjerovati u kemiju s knjigama. Zbog neke naslovnice zatreperim drugačije. Zavibrira nešto iznutra čemu samo trebam povjerovati, prije nego što sam je prelistala ili pročitala tekst na koricama. Događa se rjeđe od kemije s ljudima, ali kad se dogodi, nikad ne pogriješim.
Dugouzlazni osjećaji - u njima se želim zadržavati.
TA STVAR S KNJIGAMA POPRIMA NEKE NAZNAKE BOLESTI ČIJI JE OSNOVNI SIMPTOM PREVIŠE ZAPOČINJANJA.
Možda dignem vlastitu malu revoluciju. Ne bi mi bio prvi put.
Tražim udobno mjesto u sebi.
Nema komentara:
Objavi komentar