Ne možeš biti više od sebe - a ponekad mi se čini da se sama na to tjeram. Kao da mi i moje prave granice nisu previše.
Nije uvijek lako održati na životu svijet koji izmisliš. Povremeno mu treba umjetno disanje.
Napišem novi datum ovdje nakon duljeg vremena i onda to bude mala tužna svečanost: evo me, vratila sam se - ali nema pravde u tome što me dugo nije bilo. Nema ni isprike za sve ono svjetovno što je u međuvremenu nadglasalo ovaj mentalni šapat, ovaj mir, ovo tiho pretjerivanje.
Učini mi se (meni, koja stalno brkam život i literaturu) da sam i sama proizvod nečije metafore, rečenice, misaona inventura. Ustvari, kao da sam proizvod svoje vlastite metafore, odaslana u postojanje iz ideje koja se u meni začela... U tom osjećaju vidim daleko moćniju vezu između svijeta i sebe, daleko stvarniju podlogu sebe od biološke veze koju bih trebala imati sa svojom obitelji i podnebljem iz kojeg sam potekla.
Kao da sam izmislila stvarniju sebe od one koja je trebala postojati u svim tim okolnostima koje su me namjeravale odrediti.
... ako sam izmislila sebe i život koji živim, koliko je sve to što živim (ne)stvarno i koliko sam ta ja u svojoj priči zapravo autentična? Je li to samo literarna verzija mene, ili se ta verzija mene, sa silnim imunitetom prema onom bivšem, NEDOSTATNOM potencijalu, uspjela izboriti za svoje ravnopravno sudjelovanje u stvarnosti...?
Kad si nezaljubljen u čovjeka, zaljubljuješ se u drugo. U knjigu, u prizor, u jelo na tanjuru, u neku lijepu fotografiju. Stotine malih ljubavi od kojih se ne gine zamjenjuje onu jednu veliku, za koju bi poginuo...
Moj je otac volio biti praktičan.
Nema komentara:
Objavi komentar