Miroslav Krleža, Baraka Pet Be

Kad god sam trebala početi čitati neko Krležino djelo, odgađala sam početak. Čini mi se kako nikad nisam raspoložena za takvog pisca. I uvijek mi se događalo isto - ostala sam zatravljena svime što Krleža daje. Ni kod jednog pisca nisam naišla na takvu jačinu "estetike ružnoće", takvu snagu izraza i ironije, na takve groteskne slike, kolorizam, na takvu "krvavu rapsodiju riječi". To je zapravo normalno jer svu puninu navedenog možeš dobiti jedino iz svog jezika, a Krleži nema premca u hrvatskoj književnosti. Ovih sam dana ponovo obnovila "Baraku Pet Be" iz zbirke "Hrvatski bog Mars" zbog svojih maturanata. Baš danas sam im pokušala na pripremama za maturu, čitajući naglas i stalno prekidajući čitanje zbog objašnjavanja, dočarati tu snagu...

U poljsku bolnicu/špital uz prvu liniju fronte (tzv. baraku Pet Be) dolazi i mladi student Vidović. Svi su ranjenici svedeni na fiziološko postojanje, oni su samo meso, nepokriveno izranjavano meso jer nema dosta zavoja, ljudsko u njima odavno je nestalo, ali valjda zadnje iz te zvijeri zvane čovjek nestaje zloba i želja za uzdizanjem nad drugima. Dakle, ni ranjenici među sobom nisu isti...

"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti strše kao iveri. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksax". Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Kada su ranjenog Vidovića unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madžar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i načinio prstom krst u zraku:

- No hát, Istenemx! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!

- Došao je novi broj osam! Djeco!

- Broj osam! Broj osam!

Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam. "Istina je! Sve je njih život temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako čovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!"

"Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život! Nije to sudbina broja osam!"

Već četiri dana redom mijenja se broj osam! Još su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noći. Prije Rusa bio je tu neki dobri Bečanin, a sad je došao Vidović..."

Svog sam Prijatelja Đoleta uspjela utrpati i na nastavu književnosti. Već tri godine maturantima obavezno pustim "Galiciju"  kad radimo zbirku "Hrvatski bog Mars".