Muriel Barbery, Otmjenost ježa

"Bogati misle da su ljudski osjećaji kod malih ljudi slabiji i indiferentniji, možda zato što je njihov život razrijeđen, ostaje bez kisika iz novca i društvene snalažljivosti. Jer smo bili kućepazitelji, samo po sebi bilo je jasno da je za nas smrt kao neki dokaz uobičajenog hoda stvari, a tek za njih, zaodjenula bi se ruhom nepravednosti i drame. Kad ugasne kućepazitelj, nastane blaga udubina u svakidašnjem tijeku, biološka očiglednost uz koju se ne veže nikakva tragika, i Lucien je za sve stanare koji su ga sretali na stubištu ili na pragu portirnice, bio neka ne-egzistencija koja se vratila ništavilu iz kojega nikad i nije bila izišla, životinja što i u času smrti, samim tim što je živio polu-životom bez sjaja i raskoši, sigurno ne ćuti ništa drugo osim polu-pobune. To da smo i mi, kao svatko drugi, mogli podnijeti pakao i srca stisnuta od bijesa, dok je patnja pustošila našim životom, u sebi se potpuno raspasti, u vrtlogu straha i užasa koje smrt izazove kod svakoga, ovdje to nije okrznulo ničiji duh."

"Naša vještina da manipuliramo sami sobom kako ne bismo uzdrmali postolje vlastitih uvjerenja, fascinantna je pojava."

"Blagonaklonost sudbine ima svoju cijenu. S onima koji uživaju u balgodatima života ne može se pregovarati o neumoljivosti obaveze da se ljepota poštuje. Jezik, čovjekovo blago, i njegova uporaba, elaboracija društvene zajednice, sveta su djela. To što se s vremenom razvijaju, preoblikuju, zaboravljaju i ponovno rađaju, dok njihovo iskrivljavanje katkad postaje izvor još veće plodnosti, to ne mijenja ništa u činjenici da im je najprije potrebno iskazati potpunu podređenost, ako se poslije hoće imati pravo na igru s njima i na promjene. Oni izabrani u društvu, oni koje je sudbina izuzela od robovanja sebi, što je poputbina siromaha, već u polasku imaju to dvostruko poslanje da se dive veličanstvenosti jezika i poštuju ga.
Bogati su zaduženi za Lijepo. Inače zaslužuju smrt."