Premda autorica ne voli takve kategorizacije, jer tvrdi da je ona u "voljnom egzilu", ovo jest egzilantska proza s autobiografskim elementima. Profesorica jugoslavistike, studija koji više ne postoji (a koji sam i ja upisala pa su mu se struktura i naziv promijenili), početkom devedesetih zatekne se u Amsterdamu. Iz Zagreba je morala otići jer joj je muž bio Srbin kojeg su počeli šikanirati na fakultetu gdje je bio zaposlen. Ubrzo im se brak raspada, muž odlazi u Japan kao matematički stručnjak, a ona ostaje u Amsterdamu. S grupom studenata s prostora bivše Jugoslavije, koji su upisali fantomski studij "servo-kroatisch" jezika jer je to bio najlakši put do holandske diplome i mogućnosti ostanka, pokušava kroz evociranje prošlosti prihvatiti nesigurnu sadašnjost egzilanta. Nižu se proživljene traume i bol ljudi koji su preživjeli početak rata i raspad države u kojoj su živjeli. Njihove su ispovjedi gorke i bolne, premda ima dijelova na kojima sam se nasmijala do suza, jer je njihov identitet odjednom postao "identitet stranca" - u državi iz koje dolaze, a koje više nema, kao i u Nizozemskoj.
Likovi i situacije izrazito su realistično ocrtani, inspirirani amsterdamskim dahom kojem se autorica i sama na kraju priklonila. Izlječenje je moguće, ali uspostavljanjem katalogizacije prošlosti (Dubravka Ugrešić imala je važnu ulogu pri osmišljavanju "Leksikona Yu mitologije" ). Dakle, trebamo jasno odrediti svoje mjesto u prošlosti da bismo mogli prihvatiti sadašnjost i budućnost.
Dubravki Ugrešić mnogi zamjeraju neprestano kopanje po prošlosti i izlizanost i potrošenost teme. Egzil je nešto što je nju odredilo kao osobu, sastavni dio nje. Osobno, veliki sam poštovatelj ženskog pisma (Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Daša Drndić, Julijana Matanović), osobito onog nastalog u egzilu, jer ga stvaraju intelektualne ikone književnog postmodernizma, potekle s ovih prostora, ali dovoljno jake da ga sagledaju sa svih perspektiva i suoče se s "kulturom laži". Ugrešićkin stil je britak, izravan, često sarkastičan. Dovoljno da smeta mnogima, dovoljno da je nastavim pratiti.
"Ikona jugoslavenskog konzumentskog doba osamdesetih godina bio je vlak za Trst. U tom vlaku putovale su tone švercane robe, traperica, kave, riže, ulja, majica, gaća, cipela, svega. Kraj jugoslavenskog masovnog šopinga u Trstu poklopio se s Titovom smrću. Tito je umro u svojoj osamdeset i osmoj godini, i njegova smrt bila je diljem Jugoslavije obilježavana brojnim, između ostaloga i hortikulturnim akcijama. Sadilo se 'osamdeset osam ruža za druga Tita', 'osamdeset osam breza za druga Tita', i slično.
E, pa pita carinik Cigu u vlaku koji se vraća iz Trsta: 'Što to imaš u tim torbama?' A Cigo će kao iz topa: 'Osamdeset i osam traperica za druga Tita!"
Nema komentara:
Objavi komentar