Možda brzam sa zaključkom, ali čini mi se da ću postati veliki poštovatelj redateljskog stila Srđana Dragojevića kojeg dosad uopće nisam pratila. Idućih ću dana pogledati i ostale filmove i očekujem puno.
Ovaj film nisam uopće bila raspoložena gledati u vrijeme kad se pojavio, tada sam bila uronila u neke druge stvari i epiteti "gadan", "mind-fucking"... i ostali držali su me po strani. Zatim sam posve zaboravila na njega i povremeno, u razgovoru s ljudima, sjetila bih se pomislivši "A gle, to još nisam pogledala."
"Parada" od neki dan i činjenica da je Srđan Dragojević i diplomirani psiholog zainteresirale su me. Premda inače provjeravam podatke o onome što ću čitati ili gledati, analiziram sa svih strana, volim vjerovati da sam upućena, s ovim mi se filmom dogodila "dječja" pogreška i zastranjenje. Kad sam ga ostavila po strani, nikada nisam ništa niti čitala o njemu, ali nekako sam u glavi taj naslov povezala s političkom provokacijom pridavši mu ironiju i zloću. Sad mi je, najblaže rečeno, smiješno da mi se to dogodilo, ali tako je kako je. Pogreška je ispravljena i kao često u životu, misaoni prevrat je tu.
"Lepa sela lepo gore, a ružna sela i kad gore, ostaju ružna" kaže Dragan Bjelogrlić, u filmu mladi Srbin Milan, pripadnik četničke postrojbe. U jednom takvom "lepom selu" u Bosni i on je odrastao sa svojim prijateljem Muslimanom Halilom. Djetinjstvo im je obilježio napušteni tunel nedaleko sela u koji su se bojali ući jer je unutra čudovište koje će ih progutati. Njihovo je selo, zajedno s ostalima, počelo gorjeti 12 godina kasnije, a tunel ih je razdvojio poput privremene stanice na putu do tragičnog kraja. Milan je s ostalim četnicima zarobljen u tunelu, a izvana ih provociraju Muslimani koje predvodi Halil. Provokacija je zapravo preslaba riječ. Vodi se psihološki obračun najdublje razine. Budući da su na suprotstavljenim stranama prijatelji iz djetinjstva koji se poznaju u dušu, cilj nije samo ubiti protivnika, nego ga psihički slomiti, ubiti u njemu prijašnji život. Gledatelj, naravno, shvaća sa strane ponor u koji su obojica upali postavši životinje. Prestrašno je kad Halil šalje u tunel njihovu bivšu učiteljicu... Jedan po jedan Srbin u tunelu se slama. Sve to promatra i strana novinarka koja je s njima zarobljena.
Priča je ispričana načinom paralelograma, triju fabula iz različitih životnih dobi glavnih likova. Temelj je isiniti događaj. Milan s preživjelim kolegama leži teško ranjen u vojnoj bolnici u Beogradu, sjećajući se djetinjstva i mjeseci provedenih u ratu i u tunelu. Vremenski skokovi i samo podižu dramatičnost i psihološki pritisak na gledatelja.
I sudbine ostalih likova (kapetan, narkoman, profesor) sjajno su uklopljene u cjelinu, a opet me osupnuo gard Nikole Koje. Trenutak u filmu kad Muslimani preko razglasa puštaju "Bacila je sve niz rijeku" grupe Indexi meni je bio možda i najupečatljiviji kao poveznica s onime što su svi likovi nekada bili.
Dijalozi su najbolji dio filma. Ispunjeni sarkazmom, crnim humorom, psovkama, prštavi, životni, tragični. Smijalo mi se i plakalo u isti tren. Kako filmska priča ide kraju, drama likova i besmisao rata postaju sve očitiji. Svaka čast redatelju! Bez upadanja u banaliziranje i lažno moraliziranje ili svrstavanje na neku od suprotstavljenih strana, napravio je šokantan, sirov, muški film. Sjajan i strašan.Kao i s "Paradom" (iako je atmosfera u obradi ozbiljne teme sasvim drugačija) i još mnogim filmovima, kad imam nekoliko dana nakon gledanja intenzivnu potrebu ponovno gledati, znam da ću se tim filmovima vraćati kad tad.
Nema komentara:
Objavi komentar