Najbolje godine

 "Među nama plamtilo je vatrom krijesova..."

Predstava "Najbolje godine" s kojom Duško Valentić putuje Hrvatskom nastala je po motivima iz romana "Đuka Begović" Ivana Kozarca, a u predstavi se osim Duška Valentića pojavljuju i četiri glazbenika koji "Đukinu kavansku ispovijed" sjajno začine pjesmama Miroslava Škore. Predstava je napravljena u formi monodrame kabaretskog stila, red monologa, red pjesme. Duško Valentić moćan je na pozornici, osobito kad prenosi Đukin ili Šimin bijes.  Ove školske godine gostovali su u Zlataru, nakon što sam to dogovarala tjednima. "Papundek" me uživo nije razočarao, štoviše oduševio me spontanošću i humorom kasnije na piću u Staroj pošti (jedinom istinskom rokerskom zlatarskom kafiću). U sat vremena saznala sam svašta i od srca se nasmijala. O prvoj ženi, o drugoj ženi, mojoj kolegici, o Smoji i Splitu, Škori, djeci... Pitala sam ga smijem li ga zvati "gospon Papundek", odgovorio mi je "A nego kako, mala! Papundek sam od glave do pete!" Čestitala sam mu na sjajnoj prilagodbi romana i snazi izvedbe.

Duško Valentić jednom je pokojnom velikom hrvatskom glumcu i svom kolegi Fabijanu Šovagoviću rekao kako bi volio karijeru obogatiti ulogom Đuke. Šovagović mu je savjetovao da ne žuri jer "još nema dost' birtije u sebi" za tu ulogu. Danas smatra da je sazrio za životnu priču temperamentnog osobenjaka koji nikada nije htio biti običan poput svih ostalih, već raditi ono što hoće, kada i kako hoće. Neuhvatljivu slavonsku dušu zlatarski su učenici pratili uz taktove najpoznatijih Škorinih pjesama "Ne dirajte mi ravnicu" i "Mata", posebno obrađenih i prilagođenih predstavi. 

Dva najjača trenutka tog kazališnog događanja u mom malom Zlataru bila su mi kad je mladi nadareni violinist odsvirao i otpjevao "Tako je Stipa volio Anu". Prelijepo nešto. U kasnijem razgovoru saznali smo da je oženjen bivšom učenicom naše škole. Svijet je malen, zaista! Drugi trenutak jest nešto što ću smijući se pamtiti i ja i svi učenici naše škole. Prilazi mi Đuka, Papundek, Duško pjevajući "Najbolje godine"...  Ja dižem fotić, spremna sve to uredno arhivirati za povijest škole i vlastitu, ali ne. Moram pjevati, a ne znam riječi. Strašno :) Od svih Škorinih pjesama jedino toj nisam znala riječi jer po običaju nisam pratila domaće sapunice, a u jednoj je takvoj upotrijebljena. Moji slavonski geni bili su propisno osramoćeni, ali i zadovoljeni. Nema veze, zauzvrat sam dobila obećanje o ponovnom susretu najesen za smjenu prvih i drugih razreda kojima je to još daleka lektira.