Već drugi put ugodno sam iznenađena mladim talijanskim autorima. Ne mogu zasad generalizirati, premalo poznajem njihovu noviju književnost, ali izgleda da ih u književnosti za mlade nije obuzelo vampirsko ludilo. Ovo je drugo djelo talijanskog autora (pod prvim mislim na Samoću primarnih brojeva) u kojem su majstorski ocrtane emocionalna kaotičnost i krhkost mladih ljudi na pragu sazrijevanja.
Strukturiran u formi dnevnika mladića Lea, roman nam lagano, isprva čak i iritantno, predstavlja njegove uobičajene navike. Leo vozi motor, ne voli učiti, a roditelji inzistiraju da pohađa klasičnu gimnaziju. Ponosan je na svoju dugu kosu, često glumi frajera pred nastavnicima koji dođu kao zamjena, guši se u smeću iz McDonald'sa i Colama. Sportaš je. Taj je dio pisan jednostavnim jezikom i rečenicama i pitala sam se što mi to treba, pa znam dobro kako razmišljaju tinejdžeri.
Ipak, posegnula sam za knjigom zbog naslova, tako mi se dopao. Prijelaz u dramatiku života koju nam donose neočekivani događaji i neočekivani ljudi majstorski je protkan složenijim rečenicama i formom. Diskurz se radikalno mijenja, jednako kako nas mijenjaju takve situacije. Leovi zapisi više nisu kratke, frajerske, samodopadljive rečenice. U njegov život ulaze Beatrice, djevojčica vatrenocrvene kose i bijele krvi (ubrzo saznajemo da boluje od leukemije) i nastavnik filozofije - još jedna zamjena na kojoj se Leo slama. Nastavnik ubrzo među učenicima biva prozvan Sanjar zbog svog idealizma od kojeg ne odstupa.
Provjerio sam Sanjarov blog. Da, zamjenik iz povijesti i filozofije ima svoj blog i bio sam radoznao što piše. Profesori nemaju stvaran život izvan škole. Izvan škole ne postoje. Htio sam vidjeti o čemu govori netko tko ni o čemu ne zna ništa. Raspredao je o filmu koji je po tko zna koji put gledao... Kaže da osjeća istu strast za podučavanjem kao i protagonist filma... Tekst završava tajanstvenom, krasnom rečenicom: "Pronaći ljepotu ma gdje bila i darovati je onomu pokraj sebe..."
Sanjar je ušao u razred s nekom knjižicom u ruci. Stotinjak stranica. "Knjiga koja će ti promijeniti život", najavio ju je.
Nikada nisam pomislio da knjige mogu bilo što promijeniti, a najmanje život. Odnosno, mijenjaju ga utoliko što bi radije radio nešto drugo negoli čitao. Sanjar je ipak sanjar i ne može bez snova.
Muči me samo jedna stvar. Sanjar naočigled svih prepotentno izlazi iz položaja bezveznog pripovjedača pričica. Što je najgore, i u mojim očima, što mi nikako ne paše... Trebam nešto poduzeti i vratiti se na njegovo mjesto: moram mu naći slabu točku i tamo usmjeriti gusarski napad...
Danteova ljubavna priča koju mu je preporučio mudri nastavnik Sanjar obuzima Lea, prvenstveno zato što se i ljubav Danteova života zvala Beatrice. Kažem, mudri nastavnik - jer je očito prije svih i samog Lea ispod napuhnute tinejdžerske fasade spoznao unutarnje bogatstvo kojim raspolaže taj mladić. U nadolazećim mjesecima Leo odrasta, spremno daje krv za Beatrice, voli, iako zna da smrt samo što nije nastupila, prestaje mu biti bitan djevojčin izgled (Baetrice je izgubila svu svoju bujnu crvenu kosu), slobodno vrijeme više ne provodi na motoru, nego piše Beatricin dnevnik jer je ona preslaba za to... Nezreli tinejdžer sazrijeva kroz ljubav i zbog ljubavi. Njegov strah od bijele boje, koju u mislima povezuje s negativnim, postaje hrabrost i spremnost prihvaćanja svega što nam život nosi. Gubi Beatrice, ali dobiva Silviju i nevjerojatno prijateljstvo s profesorom. Njegov strah da će ga osjećaji i otvorenost učiniti slabijim, manje frajerom, pretvara se u snagu koju donosi supostojanje s drugima, nesebično pomaganje, spremnost na davanje ljubavi.
Dragi Leo,
vraćam ti rukopis...
Leo, katkad se bojimo neprijatelja koji ni približno nije jak kako se čini. Samo ga bjelina kojom se prekrio u mrkloj noći čini tajanstvenim i strašnim. Pravi neprijatelj nisu vojnici premazani kredom, nego strah.
Treba nam bijelo.
Kao što nam treba crveno.
Možda ne znaš da novija antropološka istraživanja pokazuju da su u većini kultura prvi nazivi što su se odnosili na boje bili svijetlo i tamno. Kad se neki jezik toliko razvio da je imao tri naziva za boje, gotovo je uvijek treći naziv bio crveno. Nazivi za ostale boje dolazili su postupno, nakon što je naziv za crveno već bio općeprihvaćen i često je termin 'crveno' bio vezan za riječ što je označavala krv.
Učenjaci potvrđuju ono do čega si ti došao iskustvom. Kulture i civilizacija desetljećima su otkrivale ono što si ti otkrio u jednoj školskoj godini. Hvala ti što si svoje otkriće podijelio sa mnom...
Počašćen sam što sam dio ove pustolovine i ponosim se tobom.
Neizlječivo profesor,
Sanjar
Nema komentara:
Objavi komentar