Nedavno sam gledala "Prije kiše" Milče Mančevskog kojim sam bila oduševljena pa su očekivanja i od ovog filma bila velika. Nisam razočarana. Milčo je redatelj po mom ukusu. Način razvijanja priče, vizualna estetika, uvijek sjajni glumci (mada mnoge susrećem prvi put), građenje napetosti, stalna iznenađenja za gledatelja. Na trenutke teško shvatljivo, osobito oko sredine filma, ali definitivno sjajno.
"Vrati što nije tvoje" poručuju sjene umrlih glavnom liku Lazaru (simbolika imena - uskrsnuo od mrtvih), mladom liječniku koji je preživio tešku automobilsku nesreću i vratio se u život nakon 4 dana kliničke smrti. O priči neću više pisati da ne pokvarim gledanje onima koji se zainteresiraju.
Drugačiji horor od uobičajenog američkog smeća. Prekrasno Ohridsko jezero očito je Mančevskom stalni motiv, jako je efektno uklapanje egejskog dijalekta, a o glazbi se moram prointeresirati, prepoznala sam Toma Waitsa, međutim zanimaju me makedonski izvođači. Sjajan je osjećaj gledati makedonski film i slušati taj topli jezik neobičnih oblika riječi. Prisjetiti se druge godine faksa i spremanja ispita iz makedonskog jezika. Njihova naglašavanja višesložnih riječi koje mi je zadavalo mnogo muke.
2012. mi je donijela u filmskom smislu Aronofskog, Dragojevića i sada Mančevskog, jer ih prije nisam poznavala. Odlični su.
Nema komentara:
Objavi komentar