Ovaj Šenoin roman kritika, i to ne samo književna, nego i povijesno-znanstvena, smatra najuspjelijim primjerom povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Poznat je Šenoin pristup stvaranju djela, koji je usvojila i Zagorka, iscrpne pripreme, često i dugogodišnje, u arhivima grada Zagreba, osobni posjeti lokalitetima, mnoštvo obavljenih razgovora.
Ferdo Šišić: "Njegov je roman u tolikoj mjeri historijski, da bismo ga mogli nazvati historijskom monografijom u formi romana. Ne samo glavne ličnosti i krupniji događaji nego i sporedne ličnosti i omanje epizode odgovaraju zbilji."
- završetak romana, ljepota tijeka Šenoinih rečenica, kombiniranja glagolskih vremena, opisa i ironije, optativa i eliptične rečenice....
"Sred mjesta Stubice stoji stara crkva, a u njoj pod svodom na lijevoj strani velika kamena ploča. To je nečiji grob. Da. Na kamenu stoji pod tvrdim oklopom krupan čovjek. Duga mu brada, brkovi dugi, čudna rudasta kosa, debele usne, debeo nos. Nagni glavu i čitaj! (Šenoin običaj izravnog prisnog obraćanja čitatelju)
Tu počiva Ferko Tahi, tu Jelena gospa. Slavna li čovjeka! Kamen bar veli. Proslavio se pod tri kralja za Mađarsku, veli kamen - ali gnjavio hrvatski puk. Bijaše vrijedan, pošten, sretan, veli kamen.
Oh, ne dao bog nikomu takove sreće!"
Nema komentara:
Objavi komentar