"Papir sve podnosi", zapisala je Anna u jednome od svojih zapisa, a dodala je i ovo: "Smirujem se mišlju da su teške riječi bolje na papiru nego da ih mama nosi u srcu."
Prethodna se rečenica tiče Annina uglavnom lošeg odnosa s hladnom i nervoznom majkom, koji se u izolaciji još više produbio.
Anna je svoj dnevnik počela voditi 12. lipnja 1942., na svoj trinaesti rođendan. Na prvim je stranicama zapisala povijest svoje obitelji i ozračje između najužih članova. Jasno je da nema osobe kojoj bi mogla povjeriti svoje trinaestogodšnje probleme, pitanja, nedoumice. Dnevniku daje ulogu najbolje prijateljice i naziva ga Kitty. U srpnju 1942. njezina se obitelj skriva pred opasnostima koje čekaju Židove diljem Europe, pa tako i u Nizozemskoj. U ulici Prinsengracht 263 Annin je otac iznad svog ureda uz pomoć najbližih suradnika pripremio obiteljsko Tajno skrovište, kako ga u dnevniku naziva Anna, u kojem je obitelj bila sakrivena iduće gotovo dvije godine. Sklonište su pružili još jednoj tročlanoj obitelji van Pels te Fritzu Pfefferu, zubaru koji im se pridružio u studenome '42. godine. Plemenito i širokogrudno.
Za čitave izolacije pomagali su im suradnici Otta Franka, Annina oca, donoseći im namirnice, najnužnije higijenske potrepštine, knjige. Dane su provodili u tišini da ih netko od susjeda ne bi čuo, ispod njihova skloništa i sa strane bili su uredi i poslovni prostori, tako da su popodne, nakon prestanka radnog vremena, mogli barem hodati. Pazilo se na sve - puštanje vode, strogi raspored korištenja kupaonice, podjelu poslova, zamračenje...
Radio i očevi suradnici jedina su im veza s vanjskim svijetom, od kojeg očekuju samo vijesti o napredovanju saveznika. Svakodnevno saznaju o sve gorim postupcima prema Židovima u Amsterdamu. Osobito su potresni Annini opisi straha u skloništu tijekom bombardiranja grada. Zatvoreni na katu poslovne zgrade, bez mogućnosti gledanja van, izloženi auditivnim podražajima visokih frekfencija....
Suživot s osatlim stanarima skloništa zauzima velik dio dnevničkih zapisa, kao i Annin odnos s majkom koji sam već spomenula. Neminovno su se pojavile nepravde, ljubomora, sebičnost, čak i međusobno potkradanje.
I moja učenica Lucija s kojom sam jučer na nastavi porazgovarala o knjizi primijetila je kako se ton Annina pisanja s vremenom mijenja, kako je sazrijevala u izolaciji. Čitano i doživljeno iz Annine perspektive, strašno je bilo najmlađoj stanarki skloništa nositi se sa sve težim uvjetima suživota, nerazumijevanjem okoline, nepoštivanjem njezina odrastanja koje se nije moglo zaustaviti.
Anna je svoje zapise počela preuređivati i dopunjavati u proljeće 1944. nakon što je čula na londonskom radiju nizozemskog ministra obrazovanja u progonstvu koji je govorio kako se sav pisani materijal mora nakon rata sakupiti kao svjedočanstvo o patnjama nizozemskog naroda. Odlučila je svoj dnevnik objaviti kao knjigu. Zadivljena sam i ganuta načinom na koji se mlada djevojka nosila sa situacijom i liječila pisanjem.
Ipak sam se najviše saživjela sa završnim dijelom Annina dnevnika kad se zaljubila u svog sustanara Petera, sina druge obitelji koju su primili, nešto starijeg od nje. Svaki nijansa tog stanja koju smo svi iskusili, ovdje je pojačana činjenicom da se to Anni događa prvi put u sasvim izvrnutim okolnostima. Neprestano je uz objekt svoje čežnje, ali izložena i pogledima odraslih od kojih se inače možeš kaoliko-toliko skloniti. Ovi su odrasli bili dodatno uzrujani, oprezni i posebnog raspoloženja.
Nažalost, čitava je obitelj u kolovozu 1944. zbog izdaje otkrivena (osumnjičen je skladištar u poslovnom prostoru ispod skloništa) i deportirana s ostalim stanarima u koncentracijske logore. Anna i njezina starija sestra umrle su od tifusa u Bergen-Belsenu u rano proljeće 1945., mjesec dana prije oslobođenja logora.
Jedini je preživio otac Otto Frank. Nakon uhićenja i deportacije obitelji, očeva suradnica Anne v. Santen (u knjizi Miep) pronašla je Annin dnevnik i čuvala ga do kraja rata te ga nepročitanog uručila preživjelom Ottu Franku.
U prvome izdanju u Nizozemskoj 1947. ispušteni su neki dijelovi u kojima Anna opisuje svoje tjelesne frustracije, buđenje seksualnosti i slične stvari o kojima još nije bilo uobičajeno slobodno govoriti.
Pedesetih godina dnevnik je prošao provjeru autentičnosti te je nakon toga u cijelosti objavljen, s promijenjenim imenima stanara, kako je Anna planirala i zamišljala dok je tijekom završnog dijela izolacije sređivala bilješke za mir.
Sa sadašnjim sam razredom planirala ove godine odlazak na maturalac u Amsterdam i Bruxellles, ali ipak smo se na kraju dogovorili za Bratislavu, Prag i Krakow. Nadam se da ću jednom obići muzej posvećen Anni Frank, sad sam se dodatno zainteresirala. Zato me ove godine čeka Auschwitz po treći put.
Nema komentara:
Objavi komentar