Stilske vježbe

      Jako sam se veselila današnjim Stilskim vježbama u Zlataru. Činilo mi se sjajnim da naši učenici vide u Sokolani najdugovječniju predstavu na svijetu s istom glumačkom postavom, koja je pod tom odrednicom 2009. uvrštena i u Guinnessovu knjigu rekorda (od 1970. zajedno su i konstantno iz godine u godinu Pero Kvrgić i Lela Margitić).
Pa sam sada "blago" razočarana. Zašto mi se čini kad nešto dugo očekujem, da to nije to? Ili je tako sa svima? Negdje sam čula, pročitala... da ne treba puno očekivati da se ne razočaraš. Uopće nije u skladu s mojom prirodom, očekujem uvijek puno i od ljudi i od događanja (opet povezano s ljudima), često se razočaram, trenuci koji ispadnu boljima od zamišljanoga - neprocjenjivi su - hrana za dušu, tijelo... bla bla... stvarno... Samu sebe neću smirivati i utišavati u sebi ono što jesam, već će to učiniti drugi, a ja se s razočaranjima znam nositi. Sve će to jednom biti jučer, kaže moja Astrid, i tako je. Sve jednom postane jučer, malo ili veliko razočaranje, a danas traje, a sutra čeka :)

Predstava...
Nije mi bilo prvi put, u ponedjeljak ću opet sa smjenom trećih i četvrtih razreda.
Sjajna je to predstava u svim elementima - zato i toliko traje. Tekst Raymonda Queneaua odlično prilagođen hrvatskoj publici i jezičnim mogućnostima, tj. bogatstvu, a glumački par profesionalan i bez mane u predstavi. Pero Kvrgić je nevjerojatan u 85. godini, ljudi moji! Ipak, uvijek mi se činilo da je Lela ta koja dominira. Njezini su monolozi raznovrsniji, izražajno bogatiji, transformacije na kojima je i utemeljena čitava ideja očitije, iznenađujuće. Jednostavno mi se čini da ona može više, da daje više u toj glumačkoj simbiozi. Ne zato što Pero nešto radi nedovoljno dobro, nipošto, ali mislim da su ga izgled i glas na neki način odredili i suzili mu mogućnosti. Lelin čokoladni glas i izgled omogućuju joj prštave i bogatije transformacije.

Banalan događaj u zagrebačkom tramvaju br. 11, i kasnije u Jurišićevoj, prepričava se 99 puta na sve moguće načine, iz svih kutova i perspektiva, životnih uloga i situacija, načina, osobnosti, poziva i vokacija. Razočaranje je nastupilo kad sam shvatila da su predstavu skratili i nismo dobili sve. Gledala sam ih zadnji put u Krapini prije dvije godine i odmah mi se sve srušilo.
!!! Zašto? Objašnjenje koje su nam dali nakon predstave nipošto me nije zadovoljilo. Kao predstava ima više scenarija, različite je duljine, prilagođava se publici, uključuje interakciju s njom ili ne.
Zapravo sam ljuta. Oko svake organizacije odlaska u kazalište ili dovođenja gostiju u Zlatar naradim se žestoko, jer treba zadovoljiti 450 učenika i 40-ak profesora, sve organizirati, a problem može nastati iz svega.
Čekam ponedjeljak za konačni sud.
Dakle, Stilske vježbe su sjajne i mogla bih ih gledati još puno puta, a Pero i Lela su me na svakodnevnoljudskoj razini ovaj puta razočarali. Idem čitati - lijek za sve.