Tatiana de Rosnay danas je među pet najprodavanijih francuskih književnica, premda je put njezina devetog romana "Sarin ključ" bio težak. Naime, nitko od francuskih izdavača nije ga htio objaviti godinama, iz različitih razloga. Ipak, najvažniji je bio taj da se roman bavi mračnim i sramnim razdobljem francuske povijesti - ulogom francuske vlade i policije u masovnom istrebljenju Židova iz Pariza. Ta epizoda, mada sama riječ zvuči nonšalantno s obzirom na razmjere događaja i broj umrlih, jednostavno je politički i medijski, a zatim i u kolektivnoj svijesti francuskog naroda, zakopana i svjesno prešućivana do suvremene neupućenosti i zaborava.
U srpnju 1942. francuska je policija (dakle, ne Nijemci) odvela oko 10 000 Židova na zimski biciklistički stadion Vel'd'Hiv, odakle su kasnije deportirani u radne logore i logore smrti (Auchwitz). To je bio ustupak francuske vlade nacističkoj okupaciji ne bi li se od uništenja zaštitili ostali i Pariz. Među odvedenima bilo je oko 4 000 djece u dobi od 2 do 12 godina. Djeca su na stadionu nasilno odvojena od roditelja i smještena privremeno u pomoćne logore u Francuskoj, gdje su živjeli u krajnje nehumanim uvjetima, prepuni rana, ušiju, s minimalno vode i hrane. Oni koji nisu tamo umrli od iscrpljenosti i dizenterije, završili su u plinskim komorama.
Oko tog tragičnog povijesnog događaja autorica je isplela fikcionalnu priču obrađenu dvostrukom pripovjedačkom perspektivom. Iz poglavlja u poglavlje izmjenjuju se pripovijedanja židovske desetogodišnje djevojčice Sare Starzynski, žrtve Vel'd'Hiva i novinarke Julije Jarmond. Sarina priča obuhvaća 1942. godinu, a Julijina se zbiva u Parizu 2002.
Tumačenje naslova ostavljam neobjašnjenim zbog onih koji još nisu čitali roman, ali napominjem da je prestrašno.
Roman je veoma teške teme, premda dobrim dijelom fikcionalan, ali na trenutke prepovršnog stila. Zasmetalo me mjestimično plošno pripovijedanje, ali Sarina su poglavlja vrlo uvjerljiva i tečna.
Prema romanu snimljen je i film (2010.) s Kristin Scott Thomas u ulozi novinarke Jarmond u čijem je liku sadržano i dosta biografskih elemenata iz života Tatiane de Rosnay, Amerikanke, doseljenice u Pariz.
"Sutradan su ih jako rano probudili. Policajci su ušli u barake i ubadali ih palicama. Najmlađa djeca koja su još spavala, počela su urlati. Djevojčica je pokušala smiriti one koji su joj bili najbliže, ali ništa se nije dalo učiniti. Njihov je užas bio prevelik. Odveli su ih u drugu baraku. Djevojčica je uzela dvoje malenih za ruku. Vidjela je da jedan policajac drži neki čudan predmet. Nije znala što je to. Maleni su se tresli od užasa i povlačili se. Policajci su ih privukli, a onda ih udarcima nogama gurnuli prema onome koji je držao predmet. Djevojčica je užasnuta promatrala tu scenu. A zatim je shvatila. Odrezat će im kosu. Da, to je to, svoj djeci će obrijati glave."
Dosad sam dva puta bila u Auschwitzu i najpotresnije što sam vidjela na tom tragičnom mjestu jest ogroman prostor s debelim staklima prepun ljudske kose koja još nije istrunula. I sličan prostor s tisućama cipela. Jednom su ih nosili stvarni muškarci, žene, djeca koje je bolestan um proglasio drugačijima i zbog toga krivima.
Nema komentara:
Objavi komentar