(Miloš Jovanović, Novi Sad)
Alan, Bob Rock, Grunf..., Sir Oliver, Jeremija, Debeli Šef... i Broj 1; TNT grupa sastavljena od društvenih otpadnika, i strip mog djetinjstva. Strip mnogih koji su odrastali kasnih sedamdesetih i osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji. Fordove smo posuđivali, vraćali, zadržavali doma, ne sjećam se da sam ijednog kupila, kao i mnogi iz mog društva, uglavnom, nismo imali novaca za kupovanje stripova, ali uvijek su postojali stariji koji su imali nekoliko uzastopnih brojeva ili čak sve. Kad sam dobila na posudbu nekoliko brojeva, pročitala sam ih više puta uzastopno, progutala ih. Ponekad su se čitavi razgovori u društvu svodili na fordovske fore i njihovo preslikavanje u neke naše situacije.
Osnovna teza kojom se autor bavi u knjizi jest pitanje zašto gotovo nitko u svijetu, osim bivših Jugoslavena i nešto Talijana, ne zna za Alana Forda. Premda je strip u rodnoj Italiji dosegao nivo popularnosti koji se može nazvati masovnim, ipak je jedino na prostoru bivše Jugoslavije utkan u kulturno tkivo društva postavši glasnogovornikom nekoliko generacija. A to autori, pod pseudonimima, Max Bunker (tvorac skečeva i priče) i Magnus (crtač) sigurno nisu niti očekivali niti ciljali.
Autor objašnjava kako se odmah na početku pisanja našao u kreativnoj blokadi, ili informacijskoj blokadi. Imao je tezu, problem koji ga je zainteresirao za daljnje istraživanje, ali nije imao nikakvu ideju o činjenicama koje bi oblikovale odgovor. A njega mu je mogao ponuditi jedino tvorac priče Max Bunker, koji pak ne daje intervjue, ne komunicira s obožavateljima, živi povučeno. Lazar je ipak imao sreće jer mu je nakon nekog vremena Bunker odgovorio na mail, tj. ulio mu početno gorivo. U svom je mailu kratko napisao da je idejna osnova stripa arhaična dramska forma commedije dell'arte, talijanske pučke vesellice, osobito popularne u renesansno doba. Ideja je bila stvoriti vlastitu varijantu smještenu u suvremeno doba kao anatipod tadašnjim prevladavajućim stripovskim i filmskim žanrovima sa superjunacima i superagentima. Alan Ford kao anti-James Bond.
Commedia dell'arte bila je svojevremeno reakcija na društvene okolnosti, a Alana Forda također možemo shvatiti na isti način, tj. nemoguće ih je ne promatrati izvan tog okvira. Commedia je svojom satirom i ironijom logično pokrila onaj dio renesansnog doba i svjetonazora koji nije zauzela i obradila "visoka umjetnost" te kasnije reformacija i protureformacija.
U suvremenom dobu, neposredno prije izlaska Alana Forda, trajale su studentske i antiratne demonstracije, SSSR je marširao Istokom, špijuni su vladali, kapitalizam bujao.
S druge strane pak glad, nasilje, vjerski sukobi i različiti oblici totalitarizama. Takav se svijet reflektirao u popularnoj kulturi kroz već spomenute superjunake i tajne agente koji su postizali nadljudske rezultate. Alan Ford se pojavio u isto vrijeme kad i monitipajtonovci, sa sličnim podsmijehom upakiranim u nadrealizam i farsu. Kao što su u commediji dell'arte nositelji zapleta bili tipovi - glumci maske, tako su i alanfordovski junaci maske modernih otpadnika, šablonizirani od početka izlaženja stripa, predvidljivi do potrebne mjere, ali lucidni u kritici vremena i svijeta kroz svoj izobličeni način.
Neki su strip nazvali vrhuncem mizantropije zbog brojnih negativističkih elemenata i nemoralnih junaka. I kao takav, paradoksalno se premetnuo u savjest društva, barem na našem području. Autor tvrdi da se ovdje žive farsa i nadrealizam u svom najčišćem obliku:
"...Britanija, a i veći dio zapadne Evrope društvo su u kome vlada aritmetika: dva i dva su četiri. Balkan je teritorija na kojoj vlada kvantna fizika: dva i dva su jednog dana četiri, drugog dana sedam, a trećeg pedeset i šest i tri četvrtine...Naš prirodni društveni sistem nije socijalizam, ni kapitalizam, nego nadrealizam. Nadrealna farsa ne kao magloviti umetnički pravac, već kao tvrda realnost."
"Farsa je oblik komedije koji publiku zabavlja upotrebom malo verovatnih i ekstravagantnih situacija i događaja; u farsi su vrlo česti elementi apsurdnosti, često i preko granice smisla; fizički humor, jurnjave, komedije situacija, prerušavanje, zamena identiteta, verbalni humor različitog nivoa rafiniranosti, česta uporaba seksualne sugestivnosti...
Farsa je velika metafora za nestabilnost. negativni junak u farsi može bez problema da bude onaj koji pobeđuje, osvaja devojku ili prisvaja bogatstvo. U farsi je jednostavno sve moguće jer nema čvrstih pravila. Farsa i nadrealizam su rođena braća.
Tako je i u Alanu Fordu. Slično je i u našem životu."
Italiju i bivšu Jugoslaviju autor izjednačuje u mnogim elementima. Vrlo religizne zemlje, dakle i patrijarhalne. Oni koji nisu bili religiozni, podupirali su socijalizam i komunizam ili nacionalizam i fašizam - totalitarističke univerzume. Italija ima sličan "lako ćemo" odnos prema obavezama, mediteranski mentalitet u kojem su odijevanje i izgled važni. Odavno nas posprdno promatraju razvijeniji susjedi, samo što je Italija naprednija za onoliko koliko fali Balakanu da ga nitko ne ometa stotinjak godina. "Nikada superrazvijen, ali relativno funkcionalan i šaramantan."
Dakle, bez tog farsičnog modela na kojem je stvoren, Alan Ford kod nas nikada ne bi postao toliko popularan. Bez problema smo se prepoznali u njegovoj emocionalnoj energiji i satiri, u trajnom kaotičnom djelovanju likova koji se međusobno ne podnose, ali prema van vole djelovati kao složna i sposobna cjelina. Broj 1 samo je utjelovljenje naših nacionalnih vođa s kojima dijeli veliku simboličku sličnost. Nema veze što su mu kotači na kolicima različiti, to se može shvatiti kao ekscentričnost velikog Vođe, on je i dalje neprikosnoveni Šef koji ne trpi neposluh. Bob Rock njegova je suprotnost, sanjar koji se nada boljem sutra s dna velikog dna na kojem je i Broj 1.
A grupa TNT? Ne samo bivša Jugoslavija, nego i sve velike tvrtke, institucije, društveni strukturni elementi.
"Na kraju, ne mogu da ne primetim jednu fenomenalnu koincidenciju, totalnu slučajnost koja je ipak nabijena simboličkim karmičkim barutom: srce grupe TNT, njihovo sklonište, bila je cvećara. Poslednje utočište našeg stvarnog istorijskog Broja 1 je Kuća cveća. Obe kuće cveća su simboli pretvaranja, diskrepance između realnosti i želja, izneverenih nada i disfunkcionalnosti. Obe su fasade za nešto drugo što se krije iza njih."
Naravno, nije samo farsična podloga ono što je populariziralo strip. Lazar Džamić bavi se i osobitim crtačkim linijama koje su se stopile s pričom, pozadinom prikazanih skečeva te grafičkim prikazom zvukovlja koje također igra važnu ulogu u stvaranju ozračja te karakterizaciji i tipizaciji likova.
Nema komentara:
Objavi komentar