Kada Zagreb izranja iz sna
čekaju ga konduktera dva
da ih poveze na Remizu
da razbiju lozom krizu
Kada Zagreb izranja iz sna
nigdje nema frikova
nema vise trikova
kada Zagreb izranja iz sna
(Branimir Štulić)
Kad dvije generacije, a možda čak i tri :), zajedno gledaju dokumentarac, osobnu bilješku o jednom vremenu i oduševljeno komentiraju, to je ili jako dobar film, ili sjajno vrijeme. Ili oboje.
Jučer je tako bilo kod mene. Sjedimo zajedno suprug ('69.) i ja ('73.) koja tvrdim da smo različita generacija, barem donekle, jer kad je on već doboko uronio u neke stvari ili izašao iz njih, ja sam tek počela. Iz moje smo perspektive, dakle, različita generacija, premda se četiri godine čine malom razlikom. Ivan je osamnaestogodišnjak koji me je jučer fascinirao količinom podataka koje zna o grupama moje mladosti. Nisam imala takav dojam, kad ono... Naravno, ja preferiram neke druge stvari iz tog vremena, on je posložio svoje glazbeno-svjetonazorske prioritete, ali razumijemo se. Trebam li reći da sam presretna zbog činjenice da mi dijete velikim dijelom sluša istu glazbu u kojoj se i ja prepoznajem?
Igor Mirković u vrijeme je "novog vala" i Poleta bio šesnaestogodišnjak. Najbolja kombinacija: upijaš sve, dovoljno otvoren, a opet dovoljno zreo da razumiješ da se događa nešto veliko u maloj Hrvatskoj.
Hrvatski književnik Vladan Desnica rekao je da je nostalgija za mjestima tek opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom, i za jednim nestalim ja u njemu.
Volim tu rečenicu jer je smatram životno točnom. S današnjim iskustvom i svim naslagama prošli događaji dobivaju jasnoću i ljepotu koju stvarima, ljudima i događanjima daje činjenica da se ne mogu vratiti.
Iako sam u duši romantičar i nostalgičar, po vokaciji sam oduvijek bila rokerica. Ili kako je ispalo u nedavnom razgovoru s jednim prijateljem: u duši sam vjerni i jednostavni Sancho Pansa koji često ne razumije ljude, ali ih ne ostavlja, a po vokaciji Don Quijote koji ne može bez vjetrenjača.
Vraćam se Mirkoviću kao utjelovljenju svih odraslih tinejdžera iz osamdesetih. Nostalgičan, sjetan, sretan:
"Čak smo i mi, koji smo mislili da živimo u najzabitijoj zemlji na svijetu, na rubu, u zemlji do koje su filmovi, knjige i ploče kasnili godinama - pomislili tada da trebamo živjeti baš TU!"
Kako ne biti nostalgičan za vremenom kada je na gotovo svakoj zagrebačkoj bijeloj fasadi pisalo PUNK, umjesto današnjih psovki, nacionalističkih grafita i slavnog prezimena Mamić.
Kroz svjedočanstva starih i ostarjelih rokera, glazbenika, film nudi uvjerljiv presjek početaka i eksplozije novovalne glazbe koja je tresla zidove partijskog moralizma i ispravnog razmišljanja oblikujući novi svjetonazor i popularizirajući rok i pank u dotad neviđenim razmjerima u Jugoslaviji. Čak i beogradski pioniri roka poput Srđana Gojkovića Gileta iz Električnog orgazma odaju počast Zagrepčanima s kojima su se upoznali na Subotičkom festivalu nakon kojeg je krenulo ujedinjenje ideja.
Prljavci i Bijelo dugme, koliko god ih netko volio ili ne, nazivao 'prodanim megalomanima', pomogli su svima ostalima. Nakon njihova uspjeha drugima je bilo lakše. Jasenko Houra prisjetio se komisije koja je u partijskom ključu preslušavala ploče i lijepila im etiketu šunda na koji ide dodatni porez pa su bile skuplje.
Jura Stublić, Azrino dijete, zbog Zone sumraka nazivan je prorokom kad su uslijedile redukcije struje.
Pa ipak, Johnny u najplodnijem razdoblju bio je duhovni otac svima, hodajuća glazbena kutija, nimalo nalik današnjem durilu iz Utrechta koje uporno odbija imati bilo kakve veze s nekadašnjim sobom. Scena iz Utrechta kad Mirković mobitelom zove Johnnyjev stan u finoj građanskoj četvrti naprosto je sjajna, kao i njegova reakcija. Nije inzistirao, popio je kavu nasuprot Johnnyjevih prozora i ostavio ga da ne pokvari prošlost.
Boris Leiner je zaključio da je Azru uništila činjenica da su postali veliki bend, establišment, da više nisu svirali u malim klubovima. Tad je krenulo nizbrdo.Tad su neke druge stvari postale važne svima, ali na različite načine.
I ja kad razmišljam o Johnnyju, razmišljam o ovome:
"Da je igra zamišljena da zabavlja djecu, to znate, jel' da? A da na djeci ostaje da mijenjaju stvari, i to znate, jel' da? A da drugi misle na vas, to vam ne smeta, navikli ste se. A da postoje zakoni jači od propisanih, to ne znate, to su heroji govorili dok su bili mali. Loše. Koga briga? Maloumno. Ponižavajuće. Da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju, to smo čuli, jel' da? Da je lijepo prevariti glupljeg od sebe, i to smo čuli, jel' da? A gledati trunku u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svom, i to znamo, jel' da? A da je hrabrost braniti sebe od drugog, e to.."
Nema komentara:
Objavi komentar