- Jesil čuo?
- Šta?
- Ništa sad, šuti.
....
....
- Šta jesam čuo?
- Ništa, bog ga jebo, jesam ti reko da šutiš?
- Pa šta me pitaš?
- Da si čuo, reko bi da jesi. Pošto me pitaš šta, znači da nisi. Sad šuti.
Dežulović je svoj smisao za farsu, grotesku te izazovno karikiranje već dokazao u eri Ferala, a sad me pridobio i kao romanopisac.
Ovo je sjajan roman, prije svega zbog fascinantnog humora, ne onog jeftinog čija oštrica otupi nakon nekoliko desetaka stranica... Ne, ovo je od prve do zadnje stranice uvjerljiv i prštav prikaz rata kroz likove, kako nego "običnih ljudi". I ne bi to bilo ništa novo, osobito u desetljećima nakon Domovinskog rata kad se rodio novi žanr ratne proze, sjećanja, svjedočenja, da Dežulović nema taj prirodan talent za humor, ironiju, grotesku, koji je s vremenom dodatno izbrusio. Nasmijati čitatelje obrađujući tragičan događaj, udahnuti likovima život tako da ih u krnjim dijalozima prepoznaješ, uvjerljivo ocrtati zemljopisno-povijesni kontekst, mogu majstori. Uvijek mi se činilo, bez obzira na naše književne velikane, da smo nekako stegnuti, u grču, da nedostaje prave i neukaljane svježine i slobode u izričaju, osobito kad je riječ o mučnim temama (i u književnosti i na filmu). Dežulović s time nije imao problema, i to ga izdvaja od ostalih koji su se dohvatili ratnih tema. Naravno, on rat nije iskusio izravno na svojoj koži pa mu je lakše prštati nego onima koji jesu, ali poruka je jaka. Netko bi mogao reći, okej, ima smisla za humor, to već znamo, to je i sad prodao, ništa više. Ja sam doživjela više - i zato sam oduševljena. Osim svega dosad navedenog - u dubljim slojevima prisutna je tragika koja zahvaća sve likove i djelo u cjelini, zato ovo i jest uspjela groteska, ali i antiratna proza. Ovo je možda ispalo i više od onog što je autor namjeravao, ne znam...
S poleđine romana...
"Jebo sad hiljadu dinara" - roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko- bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini - još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale.
ili
Odijelo ne čini čovjeka.
(narodna poslovica)
Već obrnuto.
(autor)
Dvanaestorica mladića, pripadnici dvaju diverzantskih vodova, zahvaćeni su klasičnim postupkom "komedije zabune". I jedni i drugi trebaju obaviti svoje zadatke, a nalogodavci su došli na sjajnu ideju da ih preobuku u uniforme onih "drugih" kako bi zamaskirali zadatak i namjere. I kako sad dalje kad se nađu u blizini i pred ciljnicima, jedni u pogrešnim uniformama, a drugi ne znaju da su to zapravo "njihovi"? Apsurd situacije pojačan je nesnosno vrućim danom negdje u bosanskoj zabiti oko napuštenog sela Muzaferove Kuće. I jedni i drugi čekaju reakciju s "protivničke" strane i pri tome se nižu njihova sjećanja na predratne dane ispunjene lokalnim nogometnim kupom i seksualnim sazrijevanjem.
Osim uvjerljive tragike, roman je obogaćen i kompleksnom studijom o ulozi slučajnosti u čovjekovu životu. Svima nam se mnogo puta u nekim dramatičnim trenucima nametao taj vražičak pod nazivom Da sam... Neizgovorena rečenica, koja je poslužila za naslov, promijenila je tijek života jednog od junaka, a kroz rasute epizode mogućih "da je..." intenzitet tragike raste, kao i produbljivanje karaktera.
Sretnog kraja nema, niti se očekuje. Živjeli su punim plućima, poginuli bez veze. Rat jest besmislen, ali već iscrpljenu temu može se svježe obraditi.
Dečki kažu:
Naši smo!
Hvala bogu, i mi! odgovaraju oni prijeko.
Nema komentara:
Objavi komentar