Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora. Znanstvenim i znanstveno-popularnim radom bavi se desetljećima, a osobno sam se uvjerila u njezinu spremnost da pomogne. Desetak godina nakon završetka studija nazvala sam je i predstavila se kao bivša studntica koja treba pomoć jer se počela baviti lekturom. S obzirom na protekli broj godina i na to da mi je predavala samo na prvoj godini, nikako me se nije mogla sjećati, ali to nije bilo niti važno. Ulaznica do njezinih savjeta bila je jednostavna - Trebam pomoć! I pomogla mi je, ne samo taj puta, nego mi je rekla da slobodno nazovem kad god želim i trebam.
Hrvatski u zagradama s podnaslovom Globalizacijske jezične stranputice može se smatrati sociolingvističkim zapisom na početku 21. stoljeća jer je građa sakupljena doslovno na terenu i njome su obuhvaćeni dijelovi tekstova u tiskovinama i drugim medijima (radio, televizija), javni natpisi, imenovanje kulturnih događanja i još mogo toga.
Cijenjena profesorica to je redovito tražila i od nas, svojih studenata. Da otvorimo oči i naćulimo uši, razvijemo osjetljivost na "jezik" kojim smo okruženi i regiramo kad god možemo. Da budemo jezična savjest svoje okoline.
U današnoj pompoznosti deklarativnog hrvatstva koje nas unazađuje u svakom smislu pitanje jezika čini se kulturološki možda i najvažnijim problemom. Nevjerojatna je neosviještenost Hrvata koliko je jezik bitan i čini osnovu nečijeg identiteta. Sate u prvim razredima, kad ih dobijem, počinjem uvijek slično. Govorim im o jeziku, o tome da je materinski jezik nešto što je uvijek s nama i da koliko god čovjek bio izložen stranim jezicima, razmišlja samo na jednom. I sanja. I da je jezik sredstvo kojim otkrivamo sebe i druge, pri čemu granice postavljamo sami. Mnogi će spremno i čak agresivno reagirati na promjene kojima smo izloženi, između ostaloga i na ulazak u Europsku uniju. Velik dio ljudi doživio je to kao napad na nešto "svoje", na nacionalni identitet, prepoznajući mnoge potencijalne opasnosti. Više je nego očito da se boje da ćemo nekako misteriozno izgubiti prirodna bogatstva, obalu, naše posebnosti, sir i vrhnje... jezik kao srž svačijeg bića našom je privolom izložen nasilju koje mi se čini gorim od germanizacije ili mađarizacije nekad. Baš zato što nam nije važno, ne doživljavamo kao problem hrvatski koji na nekim razinama sve više funkcionalno slabi i juri prema nekakvom izopačenom hibridu.
Valja ga poslušati i nad njim se zamisliti, kaže Nives Opačić, navodeći primjer iz rubrike Glas čitatelja u Jutarnjem listu iz 2006. godine:
Šoping, skrining, bekstejđ: kojim to lengviđom govorimo?
Glambrlja iz Samobora
Naslov knjige žalosno upućuje da u gomili stranih riječi i izraza koje koristimo naš lijepi materinski jezik zapravo postaje pomoćni jezik kojim, u svojoj domovini, objašnjavamo u zagradama nešto što smo mogli ljepše i ispravnije reći. Danas nam nitko ne osporava pravo na jezik, a sami potpomažemo nonšalanciju, pomodarstvo i jezičnu lijenost prepuštajući se iz raznih razloga uvoznoj robi i kreveljenju, kako bi rekla Nives Opačić. Osobito je porazno kad to čine visokoobrazovani ljudi.
Često viđam na nastavi kako pojedini učenici točno napišu engleske riječi umetnute u hrvatske tekstove, ali redovito griješe u pisanju hrvatskih riječi.
U objavama koje slijede navodit ću neke od primjera iz knjige profesorice Opačić.
Nema komentara:
Objavi komentar