Julijana Matanović, Tko se boji lika još

Sjajno i originalno djelo uvijek zanimljive Julijane, moje profesorice s druge godine faksa, što uvijek ponosno ističem. Originalno u potpunosti, idejno, sadržajno, književnoteorijski. Ljubitelji hrvatske književnosti uživat će i često se nasmijati.
Mlada studentica književnosti priprema ispit iz Novije hrvatske književnosti koji nikako ne može položiti.

Možda onima koji budu čitali ovu recenziju, neće biti u potpunosti jasno što znači polagati ispite iz Novije hrvatske, Starije hrvatske ili Svjetske književnosti. To su, dakle, tri najteža ispita na studiju kroatistike. Podrazumijevaju obimnu teorijsku literaturu (oko dvadeset naslova) uz tristotinjak (ne, ne pretjerujem) lektirnih naslova koje također treba pripremiti. Ja sam ispit iz Novije (kako smo je zvali) pripremala gotovo godinu dana, naravno, ne samo njega, usput sam položila još neke manje ispite, ali konstantno sam čitala i radila bilješke kojima sam napunila 7 velikih bilježnica (onih s puno listova i tvrdim koricama). Trebalo je pročitati gotovo sve - a korpus novije hrvatske književnosti obuhvaća 19. i 20. stoljeće. Naravno, svi koje poznajem s faksa nešto su izbjegli nadajući se da ih neće "pogoditi" baš to. Ja sam zgriješila s Krležinim "Zastavama". Nisam ni pokušala. Meni je taj ispit, nakon svega, ostao u sjajnoj uspomeni, prošla sam od prve i na kraju uzela diplomski na Katedri novije hrvatske književnosti.

Vraćam se na studenticu Sidoniju. I ona je revno iščitala hrpu lektirnih naslova i  napunila bilješkama svoje bilježnice, ali ima svoj pristup književnim likovima na koje se koncentrirala. Ne pravi razliku između književnosti i zbilje i likovi počinju izlaziti iz tekstualnih okvira kojima pripadaju, počinju živjeti samostalnim životom, svađati se sa svojim autorom, polemizirati s drugim likovima na koje su ljubomorni jer im se čine slavnijima, komentirati aktualnosti. Sjajno! Naravno, čitanje ovakvog štiva podrazumijeva poznavanje tih likova u originalu, ali premda sam neke već i ja zaboravila, sjajno se zabavljam čitajući ovu knjigu. Za početak sam izdvojila Mirjanino osamostaljenje (Mirjana iz Zagorkina romana "Kamen na cesti").

OSOBNA ISKAZNICA
Ime: Mirjana
Ime roditelja: Marija Jurić Zagorka
Prebivalište: Kamen na cesti

Teško sam proživljavala Zagorkino pisanje romana "Kamen na cesti". Prijateljice su mi zavidjele jer su znale da se priča o mom mučnom životu nestrpljivo očekuje u svakom novom nastavku "Ženskoga lista". Trajalo je to čak tri godine: 1932., 1933. i 1934.Osim što mi se svidjelo ime koje mi je dodijelila, toplo i pravo žensko Mirjana, Zagorkini nastavci bili su presuzni, pretamni da iz njih, sasvim je prirodno, ne bih željela pobjeći. Sjećam se - kao da se zbiva sad - kada mi se onako shrvana, opisujući bolesno ljubomornu majku, obratila i rekla: - Molim te, ne odlazi iz teksta. Riječ je o mojoj majci, ali ja ne želim sve to staviti u prvo lice. Muške bi kolege, u tom slučaju, samo odmahnule rukom i rekel "Zagorkina izmišljanja". Ovako, kada je to roman i kada ime nije moje, možda im nešto dođe do mozga, ako već srce namaju. Makar će pažljivije pročitati. - 
Spominjala je imena onih koji su je najviše povrijedili. U stankama između pisanja brisala je laktom mokre papire, slagala ih po sećiji odloženoj u kutu na neravnom podu potkrovne sobe. Dok sam se domarala do nove jutarnje epizode u kojoj će se morati otrpjeti nesreća u domu škrtoga muža Mađara, bježati preko Mitrovice u Hrvatsku, suočavati se sa smrću oca i teškom bolešću sestrice, suprotstavljati političkim moćnicima i šefovima u važnim novinskim redakcijama, mirila sam se sa svojim pripovjednim kostimom.  Jasno, sve dok nisam - na posljednjim stranicama - naslutila da jednom mora doći i kraj i da će ona svoju Mirjanu, razočaranu u svijet oko sebe, samu i ostavljenu, jednostavno gurnuti u Savu. Kad sam kriknula, umirila me riječima: - Roman nekako mora završiti. Ili ženidbom, ili smrću. - 
Pokušala sam je zamoliti da izmijeni kraj, trudila sam se uvjeriti je da će se presvijetli Gjalski, kojemu u dvorac Gredice redovito stiže "Ženski list", radovati što je konačno završilo pisanje žene čije tjelesne stanice ne prožima kulturna plemićka krv kao što je njegova. - Daj, Mirjana, saberi se. Njemu je osamdeset godina. Ne vjerujem da ga išta više i zanima. A i poslije romana "Pronevjereni ideali" i "Dolazak Hrvata", ne vjerujem da ima obraza ikome išta prigovoriti - odgovorila je...

Pat Conroy, Južno od Široke ulice (3)/ South of Broad

Južno od Široke ulice, glavne čarlstonske ulice, živi bogata bijela krema tog živopisnog južnjačkog grada. S druge pak strane žive srednjostaleške obitelji pomiješane s "bijelim i crnim smećem". Leo King nesretni je i izgubljeni tinejdžer koji pokušava strukturirati svoj život nakon teških potresa koje je iskusio. Obilježen je smrću svog brata kojeg je pronašao izrezanih žila i podmetnutim kokainom na tinejdžerskoj zabavi. Odnosima u Leovoj obitelji i njegovim odrastanjem vlada kruta majka, bivša časna sestra, doktorica književnosti zaluđena Joyceovim "Uliksom" zbog čega se Leu svi smiju jer je nositelj imena Leopold Bloom King, a nitko od njegovih vršnjaka nije dobio ime po književnom liku najdosadnijeg romana.

"Ništa se ne događa slučajno. Ja sam to naučio na težak način, mnogo prije no što sam shvatio da je težak način jedini put do istinske i pouzdane spoznaje. Rano u životu, počela me plašiti moć čudnih znamenja. I premda sam vjerovao da uvijek odabirem najsigurniji put, otkrio sam da ipak ne mogu izbjeći male izdaje sudbine. Bio sam plah dječak, odrastao u strahu, duboko u srcu čvrsto sam vjerovao da svijet jedva čeka da me uništi. Uoči tog ljeta prije četvrtog razreda srednje škole, stvarni život što sam ga oduvijek namjeravao voditi ležao je sklupčan i spreman da me zaskoči u vrućim ljetnim danima što su slijedili.
Dana 16. lipnja 1969.dogodio se niz nepovezanih događaja: doznao sam da mi je majka nekoć bila časna sestra u katoličkom redu Svetog Srca, Atlasov kombi za selidbe natraške je ušao na kolni prilaz devetnaestostoljetne čarlstonske obiteljske kuće s druge strane ulice, dva su siročeta stigla u Sirotište svetog Jude iza katedrale u Širokoj ulici, a lokalne novine izvijestile su o uhićenjima i zapljeni narkotika u kući porodica Rutledge i Bennet u Ulici East Bay. Ja sam tada imao osamnaest godina i bio na glasu kao zakašnjeli početnik, pa nisam osjetio tektonski pomak u svojoj sudbini, koja se stala odmicati svojom voljom. Mnogo je godina prošlo prije no što sam shvatio da se sudbina čovjeku može prikrasti s leđa i dodirnuti ga krvavom šapom, pa da, kad se okrene očekujući najgore, otkrije da je prerušena u posvemašnju nedužnost i zakamuflirana u kombi za selidbe, sirotište i uhićenja u četvrti južno od Široke ulice. Da sam tada znao ono što sam poslije doznao, nikad ne bih ispekao kolačiće za obitelj koja se doselila u kuću preko puta moje, nikad ni riječi ne bih rekao siročadi, i nikad se ne bih predstavio učenicima koje su izbacili iz škole Peter-Gaud da bi se ubrzo zatim upisali u četvrti razred moje srednje škole, Peninsula High.
Ali sudbina vam se prikrade na mačjim šapama, neizbježna i krvožedna."

Sudbina Lea Kinga od tog ljeta čvrsto je vezana uz  Shebu i Trevora Poea, zloslutne blizance, djecu oca manijaka. U njegov život ulaze i siročići Starla i Niles, djeca s planina Južne Karoline, potomci brđanskih starosjedilaca, divlji i napušteni. Molly i Chad Rutledge, sestra i brat iz najotmjenije čarlstonske porodice, antipod su prije navedenoj grupi.  Ike i Betty izvana dodaju crnu boju toj bijeloj skupini crno obojenih duša.

Conroyjevi romani nešto su najbolje što sam pročitala u zadnjih nekoliko godina. Već sam pisala o njegovu načinu pripovijedanja, detaljističkom koloritu kojem su podvrgnuti i ljudi i pejzaži, o teoriji da pripovijedanje liječi i da samo oni koji svoje odnose s ljudima temelje na međusobnom davanju i sposobnosti za ljubav mogu izliječiti sebe i druge. Svoje uvriježene postupke Conroy primjenjuje i u ovome romanu, koji zbog toga nije nimalo ponavljajuć, poznat i predvidiv. Noćas sam čitala do 5 ujutro i pritom se paradoksalno mučila. Nisam mogla stati s čitanjem i nisam željela dovršiti roman i napustiti taj svijet. 
 I ne, silno želim da više nitko ne dođe na ideju snimati film prema Conroyjevu romanu poput Barbre Streisand. Nema tog redatelja ni načina koji bi ovakvo savršeno pripovijedanje mogao prenijeti u drugi medij. Slikovitost, živopisnost, humor, nostalgija, ironija, duboka osjećajnost ono je što Conroyja čini velikim književnikom i sve to treba ostati u sferi kojoj pripada - sferi pisane riječi.