Noći boje borovnice/ My Blueberry Nights (2008.)

 Redateljica: Wong Kar Wai

Dragi Jeremy,
posljednjih dana učila sam kako da ne vjerujem ljudima i drago mi je da nisam uspjela.
Nekada zavisimo od drugih ljudi kao ogledalo, da nas odrede, da nam kažu tko smo.
I svaki me odraz više čini nalik sebi.
        
                                                 Elizabeth

Elizabeth (Norah Jones) u malom njujorškom kafiću ostavlja ključeve stana u kojem se sastajala s ljubavnikom nakon što saznaje od barmena (Jude Law) da on ima drugu. Kafić i Jude Law u njemu preslatki su. Mirno mjesto prigušene rasvjete, bez gužve, sa staklenkom punom ključeva na šanku. Nešto poput Muzeja prekinutih veza, svaki  ključ ima svoju priču. Jeremy (barmen) ih ne baca, nego posprema, jer bi neka vrata zauvijek ostala zatvorena bez ključa a nije na njemu da to presudi. To je, naravno, samo metaforičko pokriće za znatiželjne goste. I Jeremyjev ključ je u staklenci, on još nije zatvorio vrata svoje prošlosti. Između Elizabeth i Jeremyja stvara se duboka privrženost i razumijevanje. Jeremy je očekuje svake večeri, na šanku su za nju postavljeni tanjurić i vilica, razgovaraju malo, ona povremeno jede pitu od borovnice i tuguje. Pita od borovnice također ima svoje metaforičko značenje - tijekom dana gosti naručuju razne kolače uz kavu, ali ona uvijek ostane gotovo netaknuta. 'Što nije u redu s njom?' - pita Elizabeth? Ništa, sve je u redu, sjajna je, samo jednostavno nitko je ne želi.'
Elizabeth iznenada odlazi iz grada, stotinama kilometara daleko, radi po raznim mjestima u kafićima pokušavajući uštedjeti za vlastiti auto i zaboraviti prekid veze koji ju je slomio. Redovito se javlja Jeremyju razglednicama, on je panično pokušava naći, ali odustaje. U svom voljnom progonstvu Elizabeth upoznaje razne usamljene i nesretne ljude, konobari nekako uvijek imaju izravan uvid u tuđu nesreću. Policajac Arnie, njegova bivša žena Sue Lynn, pokerašica...

I u ponovljenom gledanju film me opet osvojio svojom jednostavnošću i atmosferom. Dvoje nesretnih ljudi kroz prijateljstvo i međusobno razumijevanje pomažu si zatvoriti vrata prošlosti. Osjećajno, ali duboko, fino iznijansirano građenje odnosa. Jude Law i Norah Jones sjajno su se poklopili. Glazba samo produbljuje atmosferu u kojoj sam, ponavljam, uživala - Harvest Moon, Try A Little Tenderness... 
I ostali glumci vrlo su sugestivni, moja voljena Natalie Portman, Rachel Weisz, David Strathairn kao Arnie...
A tip kafića kakav je prikazan jako volim. Kad negdje naiđem na takav, a nema ih puno, mogu tamo biti satima.

Umjetnik/ The Artist (2011.)

 Redatelj: Michel Hazanavicius

Radnja filma smještena je u Hollywood na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine. George Valentin (Jean Dujardin) glumačka je zvijezda nijemih ljubavno-pustolovnih filmova. Druga glavna junakinja je Peppy Miller, mlada glumica u usponu koja je zaljubljena u Valentina. Sudbina likova ubrzo se mijenja pojavom zvučnog filma koji Valentin ne želi prihvatiti. Peppy je spremna vinuti se u holivudske visine. Jedini trenutak kad se u filmu pojavljuje zvuk jest kad se George u snu nađe u košmarnom i grotesknom - zvučnom - svijetu te na samom kraju filma kada pristaje s Peppy snimati zvučni film.

Zamišljen kao posveta počecima filmske umjetnosti, film je uspio i na razini naracije te oživljavanja jednog minulog doba. Nostalgija, metafora, kritika - sve je tu. Lagano, lepršavo, zabavno, na trenutke i dramatično djelo s puno šarma. U današnje vrijeme ideju za ovakav film smatram maštovitom i originalnom. Jean Dujardin i Berenice Bejo sjajno su utjelovili svoje uloge, oboje odišu karizmom starih zvijezda, premda su do ovog filma bili nepoznati izvan granice svoje zemlje.
Zanimljivo je pratiti vlastite rekcije tijekom gledanja. Ispočetka (prvih 15-ak minuta) bila sam svjesna pozadinske, na trenutke iritantne glazbe koja dočarava dinamiku i raspoloženja u nijemim filmovima, a zatim sam se opustila i u potpunosti uronila u film. Uživala sam.

Kraljica Margot/ La Reine Margot (1994.)

Redatelj: Patrice Chereau

Iako sam ovaj film gledala već nekoliko puta, noćas sam se ludo iznenadila. Shvatila sam da nikada nisam vidjela film od početne najavne špice, pa nisam ni čula uvodnu pjesmu "Jute san se zajubija" koju, naravno, nisam očekivala na početku francuskog filma. Sve mi je bilo jasno kad sam pročitala da je glazbu skladao Goran Bregović.
Film je dobar, priča jasno oblikovana i lako se prati, prikaz života i običaja uvjerljiv je i na trenutke šokantan, izbor glumaca sjajan (osobito Isabelle Adjani kao Margot i Virna Lisi kao Katarina). Filmska priča romantizirana je i odudara od povijesnih činjenica, što meni smeta, a većim se dijelom temelji na romanu Alexandera Dumasa Starijeg "Bartolomejska noć".
Masovne naturalističke scene hugenotskih tjelesa po Parizu bile bi sjajne da nekako na kraju nisam imala osjećaj da se njima samo htjela naglasiti tragičnost Margotine ljubavne priče.

Razred/ Entre les murs (2008.)

Redatelj: Laurent Cantet
Nagrade: Zlatna palma u Cannesu
Film se bavi odnosom srednjoškolskog profesora francuskog jezika i njegova razreda. Glavni glumac Francois Begaudeau uistinu je radio u jednoj francuskoj školi, a nakon nekoliko godina provedenih u razredu napisao je knjigu "Razred" prema kojoj je snimljen istoimeni film s njim u glavnoj ulozi.
Film kroz dva sata prati unutarnju dinamiku jednog kolektiva koji se sastoji od djevojaka i mladića iz doseljeničkih, socijalno niže rangiranih, obitelji. Kroz funkcioniranje takvog mikrosustava dobivamo uvid u složenost odnosa unutar školskog sustava, kao i u francusko suvremeno višerasno društvo. Film odskače od ostalih takve tematike zbog sjajnog načina prenošenja jednostavne ideje (funkcioniranje jednog razreda) u sjajno tehnički i sadržajno razrađen film. Za razliku od američkih filmova, ne nudi se nerealno duhovno napredovanje nekad problematičnog učenika (ili više njih). Razred je problematičan i takav i ostaje. Također, daje uvid u  mnoga pitanja poput fleksibilnosti ili krutosti školskog sustava, postizanja autoriteta nad grupom, doživljavanja učiteljskog poziva samo kao posla ili prožimanja privatnog i službenog, snage grupe naspram pojedinca koji službeno ima moć...
Profesor Marin predaje francuski jezik i književnost učenicima kojima je ujedno i razrednik. Njegov trud i posvećenost mladim ljudima vidljivi su kroz čitav film. Spremno prekida sadržajni tijek nastave da bi prokomentirao s učenicima neke njihove dvojbe, strpljivo ih vodi prema razumijevanju značenja naoko jednostavnih riječi koje su im nepoznate. Pokušava pomiriti različitosti u grupi do razine funkcionalnosti i međusobne tolerancije. Iako se čini idealnim učiteljem takvom razredu, izložen je svakodnevnim provokacijama  kroz koje pojedinci izgrađuju svoj identitet i poziciju unutar grupe. Svađa s jednim učenikom nedoličnog ponašanja pokreće hipokriziju grupe koja se otvoreno svrstava na njegovu stranu, tj. protiv svog profesora...
Temelj su filma, snimanog isključivo unutar školskog prostora (učionica i knjižnica, s nešto malo eksternih kadrova školskog dvorišta), sjajni dijalozi tijekom nastave bogati mladenačkim humorom i ironičnim opaskama. Mladi glumci (vjerojatno naturščici) toliko su uvjerljivi da film djeluje kao dokumentarac. Bez sadržajnih skokova, izmjenom brzih kadrova te finim karakteriziranjem i izdvajanjem pojedinih učenika postiže se napetost i iščekivanje gledatelja.