Miljenko Jergović, Dan kada je u Hrvatskoj nestalo stila

Kada je u nedjelju 3. svibnja, prigodom izlaska sa svete mise ubijen Vinko Žuljević Klica, pukovnik jedne od hrvatskih vojski i jedan od najuglednijih pripadnika hrvatskog podzemlja, o tome su izvijestile sve televizijske stanice, novine i informativni portali. Sa sprovoda izvještavalo se kao s kraljevske svadbe: uz fotogalerije sa slikama slavnih uzvanika i sućutnika iz zemlje i inozemstva. O pokojniku se pisalo u dnevno-političkim analizama i novinskim esejima. Kao u drevnim svetačkim hagiografijama obrazlagao se njegov životni put, sve s onim malim, a zanimljivim detaljima po kojima se istaknuti pojedinci unutar neke zajednice razlikuju od obične anonimne čeljadi: tako smo doznali da gospodin Klica Žuljević nije podnosio mobilne telefone. Pomalo motiviran i tonom, te sadržinom i naracijom svečanog ispraćaja, o pokojniku je svoju rekao i naš jedini vatikanolog, ponudivši materinjem jeziku na ogled sintagmu “pobožna sačekuša”, za one uglednike koji bivaju likvidirani malo po okrepi svetom misom.
Kada je u petak 8. svibnja svojom smrću umro profesor Kruno Pranjić, danima se čekalo da netko objavi vijest. U međuvremenu je izašla novinska smrtovnica kojom se obitelj oprašta od pokojnika, a u ponedjeljak 11. svibnja portal Zenicablog.com objavio je vijest u kojoj stoji i ovo: “Povodom smrti dr Krunoslava Pranjića u Općoj biblioteci u Zenici postavljena je izložba knjiga koje je napisao, preveo ili uredio.” Dan kasnije, u utorak, spisateljska udruga kojoj je bio član objavila je, konačno, i u Hrvatskoj vijest o profesorovoj smrti. U sljedeća dva-tri dana vijest je prenesena na jedva vidljivim mjestima u ionako nevidljivim novinskim rubrikama kulture, te na nekoliko slabije frekventnih portala. Ustvari, samo je reciklirana ona prva informacija, kojoj nije pridodan ni uobičajeni komemorativni ton. Zajednica koja se nekoliko dana ranije znatiželjno snebivala nad time što jedan pokojnik nije volio telefone, drugog pokojnika nije imala po čemu zapamtiti. Nije ni profesor bio frik najnovijih ajfona i samsunga, niti je bio veliki gadžetlija, ali ipak je telefonirao.
Kruno Pranjić ostao je darovit, ali do kraja neostvaren vezni igrač Fudbalskog kluba Zenica. Jak i čvrsta stasa, tako da su se protivnički bekovi odbijali od njega, Pranjić je imao potencijala za dobrog poslovođu, za desetku u timu, i mogao je daleko dogurati da ga škola nije iskvarila. Nakon što je završio gimnaziju u prvoj generaciji zeničkih maturanata, otišao je u Zagreb na studij jugoslavistike. Od 1956. je asistent pa docent na nečemu što će se kasnije zvati Katedra za standardni hrvatski jezik, a zabranjeno nam je prisjećati se kako se u ono vrijeme zvalo. Šezdesetih vodi vježbe iz stilistike, iz kojih 1968/69. izrasta kolegij Stilistika. Sedam godina kasnije, u svibnju 1975. Kruno Pranjić utemeljuje Katedru za stilistiku, čime je ovu filološku disciplinu uveo u hrvatsku akademsku znanost, ali i u hrvatsku kulturu, općenito. Sentimentalno – ili lošim stilom – govoreći Kruno Pranjić otac je hrvatske književne stilistike. Ili ako je to lakše razumljivo: kao što je gospodin Klica Žuljević “ovjerio” Veselina Marinova, tako je profesor Pranjić “ovjerio” cijelu jednu znanost. Prvi je nekoga usmrtio, drugi je cijeli jedan svijet oživio. Ovjereno je, međutim, i jedno i drugo.
Stil je otklon od norme. Sve ono što u jeziku, u govoru i u pisanom tekstu, djeluje pomaknuto, začudno i drukčije, određeno je individualnim stilom. Sam jezik, međutim, kao živi organizam, nastaje i preporađa se u nizu otklona, iza kojih stoji neki davni, ili sasvim nedavni, individualni stilski čin. Svaka je riječ, kaže Borges, nekada bila metafora, i nastala je iz metafore. A metafora je samo jedna od stilskih figura – kojom se u običnom govoru često metaforiziraju sve druge stilske figure. One se, pak, dijele na figure dikcije, figure konstrukcije, figure misli i figure riječi ili trope. Većinu stilskih figura moguće je detektirati u svakodnevnom govoru. U bogatstvu figura temelj je svakog jezičnog bogatstva, a ne u izmišljanju novih riječi.
Profesor Kruno Pranjić je studente jugoslavistike, potom kroatistike, učio da raspoznaju stilske figure. Ukupno ih je tridesetak. Neke su, poput hiperbole, česte u upotrebi. Druge, poput litote, djeluju utješno. Litota je: nije strašno što su zagrebačke novine previdjele smrt profesora Pranjića. Hiperbola je: strašno je to, da strašnije ne može biti. A može uvijek biti strašnije, kazuje nam treća stilska figura – gradacija. U stilskim je figurama ljepota jezika. To znaju istinski pisci, mudre lude, kakva je bio i Kruno Pranjić. Bez te književne lude sam i nezaštićen ostat će ovaj jezik. Bez njega će jadnija nego jučer biti hrvatska književnost. Mudra luda je četvrta stilska figura: oksimoron.
Oni koji su studirali kod njega, kažu da je bio vedar i blag profesor. Učio je one koji su se dali naučiti. Ostale bi puštao da prolaze. Dobro je znao da se budalu, i onoga koji neće, ničemu ne da naučiti. A način na koji je ispraćen zorno potvrđuje da je svud oko nas bila i ostala golema većina budala. Što se njih tiče, u novinama, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u hrvatskim književnim društvima, uzalud je Kruno Pranjić u Zagrebu osnivao Katedru za stilistiku. Bolje bi bilo da se stručno usavršavao u fudbalu. Mogao je daleko dogurati u času smrti svoje, možda i do naslovnica naših novina, a da prethodno nikoga ne ubije i ne ovjeri, da ne muči ratne zarobljenike, ne ucjenjuje zlosretne dužnike i ne nudi zaštitarske usluge onima koji imaju potrebu da ih se zaštiti od njega; da je dosegnuo granice vlastitog talenta, fudbaler Pranjić mogao je danas biti jedan od najznačajnijih pokojnika hrvatskoga nogometa. Većina budala bi za njega znala. Većina budala bi ga ispratila. I među budalama poneki pametan čovjek, poneka mudra luda, poneki sveti bogohulnik.
Ali on se, profesor Kruno Pranjić, sav dao u književnost, u stil i u stilistiku. Budalama nije značio ništa, ali onome jednom, i onom još jednom, i onoj još jednoj, koje je učio ironiji (stilskoj figuri iz prethodnih nekoliko rečenica) i paradoksu (paradoks je da su mali sprovodi veći od velikih), Kruno Pranjić bio je mnogo više od velikog fudbalskog poslovođe. Bio im je velik kao Messi, a od Messija, da ga jebeš, većega nema.
Je li nužno imati svijest o stilu? Nije, kao što nije nužno imati svijesti o jeziku da bi se bilo uzoran njegov govornik ili pripovjedač. Ali kada se neka zajednica počinje gubiti, kada pijana od patriotizma i sebeljublja zapliće jezikom umjesto da govori, kada neka zajednica slavi razbojnike, a prezire pravednike, tada joj spasa nema bez svijesti o jeziku i stilu. Na to bi se mogla svesti poruka koju je svojim čestitim životom ostavio profesor Kruno Pranjić. Način na koji ga je Hrvatska prezrela svjedoči, prije svega, o stilu, i o konačnome gubitku osobne samosvijesti bez koje stila nema, a ni otklona od rulje. Nisu Krunu Pranjića previdjele novine, nego su ga previdjeli novinari. Previdjele su ga njegove kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a ne Filozofski fakultet. Tupost onih koji su mu posvetili rečenicu ili dvije, recikliranog priopćenja jedne udruge, nije više samo individualna tupost. To je stvar kolektivnog osjećaja i gubitka stila, s kojim započinje umiranje jezika.
Ne vjerujem da bi Krunu Pranjića zaboljelo da je znao kakve će mu biti posmrtne počasti. Autoironija bila je njegova najmilija ironija. Među svim tim drvenim svijetom hrvatskih književnih i jezičnih znanosti, on je plesao kao bosanska luda, kao Manuel Francisco dos Santos, zvani Garrincha, kao posljednji gospodin. A gospoda oko intimnih stvari ne dižu buku. U čovjekovu životu nema ničega intimnijeg od smrti. Ali način na koji je ispraćen, ili na koji nije ispraćen, vodi ka paradoksu s kojim profesor, srećom po sebe, neće imati prilike da se bavi. Naime, šta ako sve ovo pokazuje da nije umro pojedinac, onaj koji je svojim stilom pružao otklon od društvene norme, nego je, zapravo, a da to nismo ni znali, umrla Hrvatska? Naravno, ne Hrvatska kao nezavisna država i oružana sila, ne Hrvatska kao institucija nacionalno svjesnih hrvatskih državljana, katolika i Hrvata, nego Hrvatska kao kulturna i jezična zajednica, koja je, među ostalim, objedinjena sviješću o značaju i nenadoknadivosti pojedinih ljudi. Ima li koga da zaplače nad Hrvatskom povodom vijesti o smrti profesora Krune Pranjića?

Opet literarni uspjesi!!!

Čak dvije pjesme naših/ mojih učenica uvrštene su u pet najboljih na natječaju PO(E)ZITIVA. Pjesme će biti tiskane u zborniku i popraćene crtežima učenika Grafičke škole u Zagrebu.

Kemal Mujičić Artnam: 
O NATJEČAJU

Na natječaj Po(e)zitiva pristiglo je šezdeset i pet pjesama. Bilo je među njima
pjesama pisanih u slobodnom stilu, nekoliko soneta, desetak pjesama u vezanom
stilu. Tematski, većina pristiglih pjesama govori o ljubavi (točnije, o čežnji za
ljubavlju), nekoliko njih su okrenuti općim, takozvanim velikim temama koje propitkuju
smisao postojanja, neke od njih nedvosmisleno govore o strahu pred novim i
nepoznatim koje dolazi, a najveći broj sudionika imao je potrebu govoriti o svjetlu i
svjetlosti, što je donekle i razumljivo, obzirom na negativnosti u društvu s kojima se
mladi svakodnevno susreću. Moram priznati da sam očekivao veći broj pjesama koje
bi se naslanjale na poznate pjesme poznatih pjesnika koji su mnogim generacijama
uvijek bile uzor i nadahnuće. 
Način na koji su mi pjesme poslane ima smisla, mogla se vidjeti šarolikost grafičkih
rješenja svake pojedinačne pjesme, što je svakako za pohvaliti. Mnogi suvremeni
pjesnici itekako vode računa o grafičkom izgledu svojih pjesama, jer im taj način
priskrbljuje još jednu dimenziju više.
Sam naslov natječaja Po(e)zitiva pomogao mi je da usmjerim pažnju na radove koje
upravo podržavaju ideju natječaja. Moj izbor je sljedeći: 
 
1. BIJELA BOL
2. KUT PROMIŠLJANJA
3. ZAGONETKA SVJETLA
4. SUNCE, ULICE I TVOJE LICE
5. DOPUSTI

 
BIJELA BOL 

Moja bol je bijela.                                              
Koliko god čudno zvučalo, ali jest.    
Svijetla, čista, kristalna.                                                                   
Moja bol je lijepa, lijepa k'o ljubav, a ljubav je naposljetku bol. 
I bol je ljubav.                                 
Sve druge boli su crne.                               
Tamne, mračne, mutne.                                  
Zapravo, i ja pričam gluposti.. 
Ma kakva bjelina?                                                         
Plav,172 i zavodnički pogled dok pregriza usnu.                                        
Još nikad nisam vidjela osobu kojoj siva trenirka stoji bolje.                       
Da, boli, prepoznao si se?


Autor: Lorena Jurec, 2.g1
Mentor:  Martina Sviben
Srednja škola Zlatar
  -----------------------------------------------------------
KUT PROMIŠLJANJA

Sjedim u kutu.
Spremaš nam ručak.
Igram se s našom princezom.
Miris kojekakvih začina prekriva sobu.
Ne znam kako da ti kažem.
Postavljaš tanjure.
Tužno se primičem stolu.
Pogledaš me.
Odmaknem pogled i zadubim se u prozor.
Ne razumiješ.
Znala sam da tu prestajemo postojati.


Autor: Ana Markulin, 2.g1
Mentor: Martina Sviben
Srednja škola Zlatar

A gdje je revolucija, stoko?

Ovom predstavom umjetnička skupina Montažstroj slavi 25 godina rada, a za tu priliku udomljeni su u ZKM-u s obzirom da nemaju svoj prostor. Naslov predstave zapravo je jedan od najpoznatijih zagrebačkih poslijeratnih grafita iz vremena devedesetih koji je bio ispisan na studentskome domu Stjepan Radić.

Stoka su oni, članovi skupine Montažstroj koji su u Zboru malih ljudi ujedinili otpadnički sloj hrvatske stvarnosti - pedere, lezbijke, Srbe, Židove, umirovljenike, crnce i radnike, sadašnje i bivše, ženske i muške. Zbor malih ljudi trudio se oko predstave MČŽPC (Mali čovjek želi preko crte) koja je u konačnici zabranjena zbog kršenja autorskih prava. Predstavu upozorenja na nacionalističko desničaranje i manipuliranje koje je zahvatilo Hrvatsku zaustavio je sudski papir koji je prijetio zatvorom, ogromnim odštetama i kaznama zbog cehovskih i institucionalnih pravila koja "štite" izvođače ujedinjene na albumu Paket aranžman iz 1981., pokretaču novoga vala i idejnom temelju predstave. Stoka iz Montažstroja usrala se, kako kažu, svih tih egzistencijalno-financijskih prijetnji i autocenzurirala samu sebe usprkos uvjerenjima da je glazba nastala prije više od 30 godina društveno dobro kojim se smije, mora i može, ako već ne mijenjati stvarnost, onda barem pozivati na bunt, promjene i možda revoluciju.

Novom predstavom A gdje je revolucija, stoko? naslovljenom po zagrebačkome grafitu anonimnog autora - koji je prema tome - javno dobro, a na digitalnim ostacima bivše predstave, optužuju sebe i nas, sve koji vjeruju u društvenu moć glazbe i umjetnosti općenito, sve koji će ipak izabrati egzistencijalni konformizam pljuckajući snažne i buntovne stihovane poruke.
Riječ revolucija je potrošena, ona je komodificirana. Glazbenici se bave revolucijom i buntom u glazbi, no kada dođe do prodaje njihovog produkta, onda te revolucionarne ideje mahom padaju u vodu. Time se bavi naša predstava, samo što za razliku od glazbe, ona doseže do manjeg broja ljudi.    Ukratko, ako kao umjetnici želimo biti vidljivi i dopirati do publike, moramo ostati u sistemu, a da bismo u njemu ostali, moramo pristati na kompromis i tu dolazimo do konformizma koji propitujemo - rekao je Borut Šeparović, voditelj Montažstroja i redatelj predstave.

Sama predstava snažna je i provokativna auditivno i vizualno. Na mahove su mi ponavljanja pojedinih antiideoloških poruka bila naporna, što se vjerojatno i željelo postići, ali gledano u cjelini - vrlo je dojmljivo i danas intenzivno razmišljam o njoj. Znači, protreslo me je. Osobito me se dojmio Ante Perković stavom koji nam je prezentirao i glasom koji je dominirao scenom.

http://www.portalnovosti.com/borut-separovic-mozda-je-i-montazstroj-samo-ispusni-ventil

Blažo Davidović, Raditi ništa

A onda si ti brojala što bi mi radili da smo zajedno, pa sam brojao i ja, jer sam morao, inače bi ti brojala da se moja šutnja ne broji, jer nemam želja koje su sentimentalno ubrojive.
Pa sam brojao: plesali bi, krstarili bi Dunavom, popeli se na London Eye i kad bi bili na vrhu, zajedno bi povraćali onima dole na glavu, igrali bi poker na svlačenje, udarali nogom u stare flipere i namjerno radili “tilt” dok slušamo Stonese, obukli se kao Bonnie and Clyde i gađali se kuglicama šlaga na dječjim rođendanima, ni sjetiti se ne mogu šta sam sve tu nanizao.

Sve sam lagao.

Ne želim to raditi sa tobom. Ne želim ništa. Hoću jednu jedinu stvar koju nismo spomenuli: biti jedno, postati jedno, pobjeći od ljudi koji će nas gađati haubicama sujete, braniti se šutnjom na sudu svetog srca, upiti te, usisati, primiti te intravenozno, inficirati se tvojim očima i poludjeti, popiti kao zadnju čašu šampanjca ”Midas Ace of Spade” jer na to imam pravo, kao osuđenik na smrt, a posljednja želja se ne odbija, i da odem, odem…  Sa tvojim očima u mom mozgu.
Moramo raditi ništa, samo tako ćemo biti totalno zajedno. Nema trošenja vremena na okolinu, na situacije koje nisu naše, na tek usputne prolaznike i treptaje okicama, nema ničega oko nas, nema nikoga, samo ti, samo ja, samo mi u svemiru.
Dakle, sve sam te lagao. Sa tobom bi radio samo ništa.

Nicole Krauss, Povijest ljubavi

SMRT LEOPOLDA GURSKYJA


Leopold Gursky počeo je umirati 18. kolovoza 1920.
Umro je naučivši hodati.
Umro je dok je stajao ispred školske ploče.
I također jedanput dok je nosio težak pladanj.
Umro je uvježbavajući svoj novi potpis.
Otvarajući prozor.
Perući genitalije u kadi.

Umro je sam, jer ga je bilo sram ikoga nazvati.
Ili je umro misleći na Almu.
Ili kad je odlučio ne misliti na nju.

Zapravo, nema se tu mnogo reći.
Bio je sjajan pisac.
Zavolio je.
To je bio njegov život.

Tri rečenice kojima autorica Nicole Krauss završava roman i nekrolog svome liku sadržavaju esenciju čitavog teksta. Leo Gursky bio je sjajan pisac čija je knjiga Povijest ljubavi i bez njegova imena na koricama utjecala na tuđe živote. To je mogla zato što je napisana iz najiskrenije i najosobnije od svih emocija - ljubavi - jer je Leo Gursky zavolio. Ta je ljubav bila njegov život.

Nevjerojatan je ovo roman. Pun ekscentričnih i prisnih likova koje sve od reda voliš, ma kako se ne slagao s nekima od njih. Ostaje ti samo diviti se spisateljskome umijeću na svim razinama. Nicole Krauss svjesno se poigrala čitateljima i vjerojatno propitivanjem vlastitih intelektualnih i umjetničkih mogućnosti, ali pri tome nije izgubila iz vida, niti nama oduzela, temeljnu poruku koja počiva na plemenitoj ideji i, vjerujem, uvjerenju da život u kojem si nekoga volio ne može biti uzaludan. Sve zvuči tako banalno, ali u ovome tekstu nije.

Leo Gursky je kroz roman prikazan baš kao i u nekrologu. Star je i živi sam. Spava, ustaje ujutro, teško se kreće po pretrpanome stanu, ima svoje dnevne rituale i boji se da će umrijeti na dan kada ga nitko nije vidio. Boji se nevidljivosti među ljudima koje ne poznaje. Zato često u dućanu isprobava cipele koje ionako neće kupiti ili namjerno ispušta novčiće iz ruku znajući da će privući pažnju jer mu treba vremena da se tako star sagne i pokupi ih.

Ironiziranje njegova lika dosljedno je provedeno kroz čitav tekst da bismo u konačnici shvatili koliko je grandiozan, koliko je izrastao do nekrologa pred našim očima jer radi sve što i mi, možda ne baš sve jer uistinu ima uvrnute navike, ali se boji svega čega se boje i ostali. Upravo to konstantno poigravanje svakodnevnim i tragikomičnim približava nam ga kao što ga ljubav s kojom živi već desetljećima izdvaja među one koji su imali potencijala, snage i hrabrosti tako voljeti.
Na katu iznad njega živi Bruno, prijatelj iz djetinjstva u Poljskoj iz koje su obojica pobjegli pred nacistima, starac koji ga živcira i kojeg beskrajno voli. Komuniciraju ugovorenim znakovima - lupanjem po radijatoru. Tri udarca znače JESI LI ŽIV?, dva znače JESAM, a jedan NISAM.

Višeglasje kojim progovara tekst rezultat je već spomenutog zadivljujućeg spisateljskog umijeća.

Osim Leopoldova glasa, pratimo i glas djevojčice Alme koja na svoj način uči kako prihvatiti očevu smrt, majčinu voljnu izoliranost, luckastog brata... da bi zapravo kroz to prihvaćanje naučila voljeti sve što joj život da.
Čitatelj komunicira i s dijelovima  knjige Povijest ljubavi koja kao da ima više autora - sve na koje je utjecala.
I glas Almina brata Ptice, premda manjim dijelom prisutan u tekstu, dočarava nam kreativnu lepršavost autoričine imaginacije.

Svi ti pripovjedni glasovi u svojoj dobnoj i jezično-stilskoj različitosti te rascjepkana vremensko-prostorna kompozicija povremeno otežavaju praćenje fabule, ali kad se na kraju sve posloži, rezultat je fantastičan i u rukama držite knjigu zbog koje ste i sretni i tužni. U mom slučaju, sretna što sam je pročitala, a tužna jer je, recimo, nisam ja napisala. Koliko god čitala i koliko god me knjiga oduševilo, za rijetke pomislim da bih baš takvu napisala da sam se ikada usudila. Baš takvu! U ovoj sam se do te mjere prepoznala. I nije o ljubavi, nego o voljenju!

Aida Herceg, Sunce ll.

Ponekad mi ljudi strašno puno trebaju
Pitam se kakva sam im
Ponekad strašno želim upoznati nekog
Koga strašno dugo želim upoznati
Kome ću biti nasmijana,
Da se smijemo samo nevažnim stvarima
I onda se sjetim da sam možda previše tužna
I onda odlučim da postanem sunce, ništa mi ne treba
Samo isijavam

Nicole Krauss, Povijest ljubavi

Kad god sam se išla van igrati, moja je mama htjela znati gdje ću točno biti. Kad bih se vratila kući, ona bi me pozvala u spavaću sobu, zagrlila me i izljubila. Gladila bi mi kosu i rekla: 'Toliko te volim', i kad bih ja kihnula, rekla bi: 'Nazdravlje, znaš koliko te volim, zar ne?', a kad bih ustala da odem po rupčić, rekla bi: 'Ja ću ti ga donijeti, mnogo te volim', i kad bih tražila kemijsku da napišem zadaću, ona bi rekla: 'Uzmi moju, sve za tebe', a kad bi me zasvrbjela noga, ona bi rekla: 'Svrbi li te tu, daj da te zagrlim', a kad bih rekla da idem gore u sobu, ona bi za mnom vikala: 'Što da radim kad te toliko volim?' I ja sam uvijek htjela reći, ali nikad nisam rekla: Voli me manje.

MOJA SE MAMA NIKAD NIJE ODLJUBILA OD MOG TATE

Njezina je ljubav prema njemu bila jednako snažna kao onog ljeta kad su se upoznali. Kako bi postigla takvo stanje stvari, odbacila je život. Ponekad danima živi od zraka i vode. Budući da je jedini složeni oblik života koji to može, trebala bi imati svoju vrstu. Jednom mi je ujak Julian kazao da je kipar i slikar Alberto Giacometti rekao da se katkad, da bi naslikao glavu, moraš odreći cijele figure. Da bi naslikao list, moraš žrtvovati cijeli krajolik. Isprva se može činiti da se ograničavaš, ali nakon nekog vremena shvatiš da, posvetiš li se jednom centimetru, imaš veće izglede sačuvati određeno viđenje svemira nego ako naumiš naslikati cijelo nebo.
Moja mama nije odabrala list ili glavu. Odabrala je mog oca, i kako bi sačuvala određeni osjećaj, žrtvovala je cijeli svijet.

LiDraNo 2015.

Od 25. do 27. ožujka u Primoštenu je održana državna smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika srednjih škola LiDraNo 2014. Literarni rad moje učenice Sandre uvršten je u 15 najboljih u državi i otputovasmo dijete i ja. Od mora i slatkog Primoštena u klimatološkom smislu nismo baš ništa imale, osim jedne šetnje obalom jer je ludo puhalo, zahladilo, kišilo...
Ipak sam uživala, a vjerujem i Sandra. Vratila sam se doslovno prepuna dojmova, stihova, rečenica, ideja... Ispunjena književnošću u svim oblicima, a za tim nikad neću prestati gladovati koliko god konzumirala. Obje smo poput malih djevojčica rekle pijući kavu na povratku: Idemo opet, i opet, i opet... još tri godine. Sandra je tek prvi razred, a trenutno bih idejama, koje uključuju još neke učenike, brda pomicala.

Ovo sam napisala prije godinu dana. Čak se i datumi poklapaju, a male izmjene su u tome što je ovogodišnji LiDraNo održan u blizini Primoštena, u Šibeniku, a Sandra je drugi razred. Ostalo mogu ponoviti, kao što i jesam. Ista učenica, novi literarni rad opet je u 15 najboljih srednjoškolskih literarnih uradaka u državi, puhalo je i kišilo, ali uhvatile smo i sunca, a mene nikakva bura nije spriječila da ispijam jutarnje kave sa svojom učenicom na terasi.

Ove je godine Zoran Ferić toliko ishvalio Sandrin rad Svjetlozelena da smo pucale od ponosa. Istaknuo je sjajnu prvu rečenicu Ne sjećam se krupnijeg snijega. kojom je uspostavljeno subjektivno vrijeme i istaknuto sjećanje uz osobni doživljaj. Možda snijeg i nije bio posebno krupan, ali time je najavljeno nešto snažno što slijedi, a preklopilo se u mislima s vanjskim doživljajem. Humanizirani pejzaž. Pohvaljena je i sjajna trodijelna kompozicija teksta s izvrsnim novelističkim obratom u trećem dijelu. Osjećaj krivnje i način nošenja s krivnjom najveće su bogatstvo teksta. Posebno ga se dojmio broj 124! Pa koliko to već traje, uzviknuo je, koliko? Zar toliko? Pitao se na okruglome stolu s drugim učenicima (stvar je zamišljena tako da uz književnika, i učenici komentiraju svoj i tuđe radove): Ima li ona pravo na Marka usprkos tragičnome obiteljskom backgroundu? Naravno da ima! Ima pravo boriti se za privid normalnoga života, osobito u tinejdžerskoj dobi, ima to pravo, ali mora se boriti s osjećajem krivnje. Usporedio je njezin tekst s romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić i bio je osobito zadovoljan kad je saznao da ga Sandra još nije čitala.  U tom romanu vukovarska prognanica, tinejdžerka smještena u bivšoj kumrovečkoj Političkoj školi, razjeda svoju mladu dušu krivnjom jer razmišlja, između ostaloga, je li se bolje ljubiti s jezikom ili bez njega.

Na sastanku s već nam poznatom ekipom od prošle godine, koju su činili Enes Kišević, Miroslav Mičanović, Dubravko Jelačić Bužimski i Zoran Ferić, opet smo slušali koliko je dobro pisati već u tinejdežrskoj dobi. Pisati se ne može bez čitanja, barem se ne može dobro/ kvalitetno pisati. Zato čitajte, čitajte, čitajte, poručili su učenicima. Čitajte romane, drame, pjesme, antologije su možda sjajan izbor za početnike, čitajte putopise, reportaže, feljtone i stripove. Ali čitajte svakodnevno!

Kad nisam bila sa Sandrom, gledala sam redom sve pojedinačne i grupne scenske nastupe. Opet sam se oduševila talentom i radom te djece. I izborom tekstova.
Nisam ih mogla snimati, osim pohranjivati u sjećanje i u srce koje se prepunilo (ma nek' zvuči kao fraza). Izdvojit ću one koje sam najsnažnije doživjela:

Karlo Krakaš iz Srednje škole Vrbovec izveo je monolog, tj. pjesmu francuskog pjesnika Georgesa Brassensa Marinette i od tog naoko banalnog teksta s brojnim ponavljanjima napravio je malo tragikomično savršenstvo.

Učenik Sven Sušanj iz Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci pokazao nam je što dijalekt čini običnome ulomku iz monografije o Kastvu. Savršeno nam je prenio zvukovno bogatstvo čakavštine. Isto je učinio i Dominik Ivanković iz zagrebačke V. gimnazije s tekstom Gremo na Korčulu prepričavajući izlet s djedom na Korčulu.

Sjajna je bila i Mateja Legac koja je kazivala Kovačićevu Jamu. Članice Državnoga povjerenstva, glumice Barbara Rocco i Vanja Matujec, pitale su njezinu mentoricu na okruglome stolu kako to da su se odlučile na takav tekst, vremenski i iskustveno udaljen od jedne tinejdžerke. Mentorica je rekla da već godinama čeka  učenika koji bi to bio sposoban izvesti. I dočekala je.

I Ivona Vujić iz zagrebačke lll. gimnazije pomela me Kranjčevićevom Eli! Eli! Lama azavtani?!

Među grupnim scenskim nastupima izdvajam scensko-glazbenu igru Malena učenika Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu. Glumački su bili solidni, ali mentorica je izvrsno izmiješala radnju s pjesmama Josipe Lisac te dobila dojmljiv rezultat.

Dramsku igru Ubio sam Petra učenika l. gimnazije iz Zagreba izdvajam kao meni najuspjeliju uz odlične  učenike Srednje škole Viktorovac iz Siska s obradom Krležinih ulomaka u predstavi Čovjek, čovječanstvo, ideali...U te je scenske izvedbe uložen ogroman trud, i vidjelo se.

Nevjerojatno je kako me taj LiDraNo napuni pozitivnom energijom i idejama. Za ovakve zaljubljenike u riječi poput mene to je jedan od mogućih oblika raja na Zemlji.  (Valjda je dovoljno jasno koliko sam oduševljena!) ;)

Netko drugi

I evo me opet tu,
Na raskrižju.
Već godinu dana
Otvaram kišobran
U zatvorenim prostorima
Jer ne mogu pobjeći od ove kiše
Koja se nadvila iznad moje duše.
Pokušavam pisati lijevom rukom
Jer mi je davno rečeno u školi
Da radeći nešto
Nedominantnom rukom,
Dobivam osjećaj
Da to netko drugi radi.
To me potiče na razmišljanje
O mojim snovima
U kojima ti u
Nepoznatom vodenom tijelu,
Pokušavaš isprati moju poeziju
Sa svojih ruku.
Ili onaj u kojem
Se nešto dogodi u mojim grudima
Svaki put kad sjedneš na tuđi krevet.
Umorna sam od toga
Što se osjećam kao nešto
Davno zametnuto
Što više nemaš srca potražiti.
Umorna od toga kako izgovaraš moje ime,
Kao da me pokušavaš pokopati.
Umorna od razmišljanja:
Možeš li raspoznati razliku
Između odsustva mog glasa
I tišine.
Sada proganjam prozore u kući,
Ponekad ih ne napuštam danima,
Sjedim na trijemu poput psa,
Koji nije upucan iza šupe,
Koji odbija umrijeti
Dok se ne vratiš kući.
I ti i ja moramo shvatiti da ti
Ne možeš biti moje ubojito oružje
I odred za spašavanje.
I umorna sam,
Umorna sam od toga da tvoj glas
Tražim na napuštenim mjestima.
Priželjkujem da se oglasi
Niz prazne hodnike,
A ja stojim tamo
U toj tišini
Kao netko tko traži grešku
Na obavijesti o deložaciji.
Mislim da najteži dio
Nije rastanak,
Nego zaborav.
Kada me guraš od sebe,
Koristiš li lijevu ruku?
Imaš li osjećaj
Da to netko drugi radi?

(Hana Vrbanić, 2. razred; 2. jezična gimnazija, Poreč)

Pitam se je li Beethovenu zastao dah
kada je prvi put dotaknuo tipke
je li vojniku zastao dah kada je
potegnuo okidač
Svatko ima svoj razlog zbog kojega
ostane bez daha
Moj razlog je ona

(Sebastijan Rabuzin, 8. razred; Osnovna škola Kustošija, Zagreb)